Deset godina čekali smo na finale naših rukometaša na nekom od velikih natjecanja i konačno smo to finale i dočekali, ovoga puta bilo je to na Europskom prvenstvu, po mnogima najtežem i najkvalitetnijem rukometnom natjecanju na svijetu. Finale u Stockholmu protiv Španjolske bilo je osmo finale Hrvatske na velikim natjecanjima, dva puta smo bili u finalu Olimpijskih igara i oba puta otišli do kraja, a tri puta su naši rukometaši igrali finala Svjetskih prvenstva, iz kojih su donijeli jedno zlato i dva srebra.
Ovo je dakle treće finale na europskim prvenstvima, jednom je kobna bila Danska, 2008. godine u Lillehameru 20:24, drugi put Francuska u Beču 2010. godine, 21:25. Nadali su se u našem stožeru da će finalna treća konačno biti sreća ove godine, pogotovo nakon uspješno riješene velike drame u polufinalu protiv Norvežana, kada smo pobjedu dohvatili tek na kraju drugih produžetaka.
No, s tim se planom nisu složili Španjolci, iskusna momčad koja je branila naslov europskog prvaka osvojen u Zagrebu prije dvije godine. Nakon tvrde i neizvjesne utakmice bolja je bila Španjolska koja je obranila naslov i postala prva reprezentacija kojoj je to pošlo za rukom još od 2002. godine, kada su to napravili Šveđani.
Unatoč porazu u finalu naši su rukometaši odigrali sjajno prvenstvo i s ponosom se vratili kući. A za odličan nastup Kauboja, između ostalih, zaslužan je i mladi Filip Šimunović iz Vinkovaca, koji je kao fizioterapeut dio medicinskog tima reprezentacije od svibnja 2017. godine i sudjelovao je dosada na četirima velikim natjecanjima.
“Dojmovi s ovoga prvenstva još se nisu potpuno slegli. Bilo je puno nerviranja i uzbuđenja, a ponekad nam je i sreća išla na ruku. Utakmice u Švedskoj bile su nešto posebno jer smo prvi puta igrali na nogometnom stadionu, neuobičajeno veći prostor od klasičnih dvorana i znatno veći broj navijača davali su tu posebnu atmosferu. Moram naglasiti koliko su naši navijači bili važni za momčad, koliko su svojim navijanjem nosili igrače. Upravo zato je i Domagoj Duvnjak više puta naglašavao da je medalja i njihova”, priča nam Filip kojeg se, baš kao i većinu nas koji smo pratili reprezentaciju, najviše dojmila polufinalna utakmica.
“Pola utakmice nisam gledao, produžetke sam proveo u svlačionici, previše je to bilo stresno za sve nas, takve se utakmice dogode jednom u deset godina. Što se tiče finala, uzrok poraza od Španjolaca ne bih komentirao, to ostavljam rukometnim stručnjacima, znam samo da su igrači dali sve od sebe”, ističe Filip.
Dodaje i da je veliku ulogu na ovom prvenstvu odigrala fizička spremnosti igrača, u čemu je veliki doprinos dao kondicijski trener Miljenko Rak, kao i vodstvo kapetana Domagoja Duvnjaka koji je bio pravi vođa i motivator ostalima.
