26-godišnja Mirjam Stjepanović iz Ivankova, apsolventica na Odjelu za matematiku u Osijeku, ispričala nam je zanimljivu priču o putovanju u Afriku o kojemu sanja još od osnovnoškolskih dana. O putovanju koje joj je promijenilo život iz korijena. Putovanju koje je čista ljubav i koje ju je naučilo cijeniti život.
“Naklonost prema Africi postojala je još od osnovne škole i uvijek sam znala da ću nekako završiti tamo. Nisam znala ni kako ni kada, ali znala sam da hoću“, počinje svoju priču Mirjam Stjepanović koja je volontirajući na tom kontinentu dobila jedno neprocjenjivo iskustvo koje će ju uvijek vraćati nazad. Na volontiranje ju je potakla želja da učini nešto za one koji nemaju ništa osim osmijeha. Htjela je doživjeti njihov način života i osjetiti to na svojoj koži da bi mogla započeti stvarati nešto s njima i za njih.
U Tanzaniji je bila dva puta. Prošle godine provela je tamo mjesec dana, a ove godine dva mjeseca. Najviše vremena provela je u mjestu Moshi Boma smješteno kod planine Kilimanjaro, u školi sv. Franje za djecu u potrebi i bez potrebe koja broji 319 djece, od toga oko 70 albino djece, 10-tak slijepih, 40-tak gluhonijemih, hendikepiranih, djece bez dijelova tijela i djece bez roditelja, djece koja dolaze iz plemena Masai, ali i djece koja nisu u nikakvoj potrebi. Ove godine posjetila je i mjesto Monduli Juu gdje žive ljudi iz plemena Masai koji još uvijek žive u blatnim kućicama, bez asfalta, rasvjete, struje i vode. Mjesto gdje djeca pješače po 40 minuta da bi odnijela kantu ili dvije pitke vode.
“Tamo sam otišla sama uz pomoć jednog svećenika iz Tanzanije. U toj školi nema hrvatskih misionara pa sam tamo bila sama među njima što mi je donijelo jedno prelijepo iskustvo, dok sam ove godine provela i neko vrijeme kod hrvatskog misionara u Monduli Juu-mjesto gdje žive Masai“, pojasnila je Mirjam te dodala kako su ju, osim prašine i zemlje, dočekala djeca koja nisu skidala osmijeh s lica.
Djeca se u školi sv. Franje ustaju oko 5 sati. Sređuju se za školu, metu lišće, peru svoju odjeću na ruke. Tri put tjedno imaju misu u 6 sati. Poslije toga je doručak i počinje nastava do 16 sati. Poslije škole slijedi igranje, ponovno pranje školske uniforme, molitva ili pjevanje oko 18h, priprema za večeru, pospremanje poslije večere pa kolektivno učenje i pisanje zadaća, zatim spremanje za krevet. Mirjam je uz njih bila na svakom koraku – igrala se, prala odjeću, ali i učila ih novim igrama i pjesmama.
“Čula sam da nisu nikad koristili vodene boje pa sam ih učila temperama i vodenim bojama koje su onda uveli u nastavu. Ove godine smo kupili i dvije krave kako bi najmanji imali mlijeko, a ponekad odem samo po obične bombone koje jedu samo kad ih netko posjeti pa tako i mjesecima nekad ne pojedu ništa slatko osim šećerne trske“, priča nam Mirjam.
Afrika je mjesto gdje vladaju veliki osmijesi iza kojih se kriju velike brige i tužne priče. Najtužnija situacija koja je posebno dotaknula našu sugovornicu je bila ona kada je prvi put dijelila bombone. Svatko je dobio po jedan, a u mjesec dana su pojeli svega tri bombona. Tada se sjetila u kakvom bogatstvu živi gdje joj svakoga dana u kući stoji zdjela puna bombona svih vrsta. Većinom vlada siromaštvo. Prehrana je uglavnom riža, krumpir, grah, griz i ugali- nešto kao naša palenta, meso ponekad ili nikad. Pretežno piju vodu ili čaj. Najviše žive od poljoprivrede i stoke, a dosta njih još tradicionalno živi u plemenima.
“Onima koji imaju želju otići, poručujem: ne odustajte od svojih snova, ponesite puno osmijeha, posebno strpljenja, raspitajte se što im točno treba kako bi ponijeli što više njima, a što manje sebi. I zapamtite da ne morate ići u Afriku da bi volontirali. Dok čekate Afriku, ne zaboravite obraćati pažnju na one koji su u potrebi svaki dan oko vas, a to je često vrjednije nego otići u samu Afriku“, poručila je za kraj.
