Vremena u osamdesetim su se odrazila i na Iggy Popov daljnji rad. Postalo je moderno biti komercijalan i raditi ploče koje će istim žarom prihvaćati baš sve strukture, što je značilo pod svaku cijenu stvoriti neku novu foru koji će spojiti sve bitne karakteristike zabavnog, plesnog, pomalo šminkerskog, diskoidnog i pretencioznog.
No, Iggyijeva skladateljska sposobnost nikada nije iskazana na odgovarajući način, on je jedino znao na šašavim koncertima prolijevati litre znoja, skakati i raditi vratolomije, skidati se i pokazivati trbušne mišiće, bicepse i tricepse na zadovoljstvo iste takve publike kojoj je rock – cirkus bio jedinim istinskim užitkom bez obzira na njegove solo albume koji doslovce nemaju niti mrvicu iskonskog rock buntovništva (izuzev albuma ‘Lust For Life’).
Iggy je shvatio nakon tržišno neuspješnog albuma ‘Party’ i rada na filmskoj glazbi za ‘Ripo Man’ (1985.) da mora poduzeti neke sasvim drugačije poteze u svojoj karijeri ako i dalje želi nastaviti peglati svoj već zaboravljeni kultni underground status. Angažiravši ponovo svojeg starog prijatelja i mentora David Bowiea kao producenta i skladatelja, David Richardsa kao ko-producenta i Steve Jonesa (ex-Sex Pistols) kao drugog skladatelja, stvoren je album kojim se Iggy priključio širokoj publici koju do tada nije imao. Uz obilje elektronike, sintesajzera, ritam mašina, fine produkcije i rafinirane svirke, nastale su pjesme koje bi bez ikakvih predrasuda mogli potpisati i Duran Duran, Eurythmics, pa čak i Spandau Ballet.
Ovdje se Iggyev skučeni underground svijet potpuno promijenio – sve je postalo fino, otmjeno, ozbiljno, a iza svega toga stajala je pronicljiva Bowieva kameleonska sposobnost da iz narcisoidnog Iggya stvori prvorazrednu zvijezdu. Prvi singl skinut s albuma bio je ‘Real Wild Child’ koji je bombastično odjeknuo ne samo kod njegovih dugogodišnjih fanova, već i kod publike koja nikada nije niti čula za njega. Suvremeni elektronski ritam podebljan rock – nabojem, gitarama i (a što drugo) šašavim tekstom koji zove na ples i igru popraćen je video spotom u kojem Iggy na sasvim ozbiljan mačoidni način izvodi erotski performance na pozornici uz gromoglasno odobravanje nazočne publike. Odjeven u uske traperice i pripijenu majicu koja je pokazivala njegovo atletski oblikovano tijelo, te s frizurom new romantics otpadnika, postao je miljenikom velikog kruga publike koja je obožavala izvođače u rasponu od The Rolling Stones, Phil Collinsa do Wham, Madonne i Michael Jacksona.
Golemi uspjeh singla naveo ga je da skine još dva singla – finu i temperamentno nježnu pjesmu ‘Shades’ i brzu, rockerski nabijenu ‘Cry For Love’, dvije solidne skladbe koje isprepliću konotacije pop/rock trenda osamdesetih na r’n’r način koji su prolongirali primjerice Talking Heads, Peter Gabriel ili Eurythmics na albumima ‘Be Yourself Tonight’ (1985.) i ‘Revenge’ (1986.). Naravno, ovo već dovoljno govori da Iggy nakon Stoogesa nije pronašao svoj originalni stil kojim bi bio prepoznatljiv, pa gotovo čitav materijal djeluje eklektično. Pjesma ‘Baby, It Can’t Fall’ ima funky plesnu strukturu koja djeluje kao da je uzeta sa sjajnog debija Thomas Dolbya ‘The Golden Age Of Wireless’ (1982.), ‘Fire Girl’ koju je napisao sam Iggy u kolaboraciji sa Jonesom ima sve odlike Bowievog pop manira s albuma ‘Let’s Dance’ (čak su i vokali slični), ‘Isolation’ je više nego očigledan nastavak Bowievog hita ‘Absolute Beginners’, ‘Hide Away’ je ponovno Bowiev rad gdje on sam iskušava sebe u tumačenju zvuka osamdesetih kojeg je sam kreirao, a mnogi su ga nastavili, tako da pjesma ima atmosferu Simple Minds s albuma ‘Sparkle In The Rain’, dok je posljednja pjesma ‘Winners And Losers’ (ponovno Jonesovo djelo) jedini rockerski komad ploče koji je blago umotan u žešći gitarski zvuk koji se tih godina mogao približiti i heavy metalu, a posebnost pjesme čini osebujni zvuk sintesajzera koji podsjeća na gudače, te Iggyeva vokalna improvizacija u drugom dijelu pjesme koja se razvija uz odličan energetski naboj vrlo uspjele minimalističke glazbene strukture u kojoj se čak pojavljuju i neurotično odsvirane gitare.
Jedina pjesma na albumu koja potpuno odskače od cijelog materijala je naslovna ‘Blah, Blah, Blah’ u žestokom elektronskom plesnom rockabilly ritmu kojeg neprekidno prate isprekidane sitne gitarske eskapade, ritmički uklopljene klavijature i vokalni samplovi (ubrzani i usporeni), no puno prije to su napravili i Suicide, The B-52’s, te zvijezde 1986. Sigue Sigue Sputnik.
Očito je da Iggy bez ovakve obilate pomoći trojice majstora koji su mu napravili album vjerojatno ne bi znao kuda da krene sam sa sobom, no publiku to uopće nije interesiralo. Album je doživio veliki svjetski uspjeh i postao je njegovim prvim milijunskim tiražom, a ‘Real wild child’ njegovim prvim velikim svjetskim hitom koji je pronio njegovo ime kod srednjestrujaške publike kojoj je do tada bio posve nepoznat. [horvi 11.4.2003. terapija.net]
Nakladnik: A&M / Universal Music, 1986.
