Diljem svijeta 8. ožujka slavi se Međunarodni dan žena. Vremena su se promijenila, a žene ne samo da rade, već svakodnevno ruše predrasude o manjoj uspješnosti žena u tradicionalno muškim zanimanjima. Iako se to ponekad čini nemogućim, žene koje s lakoćom rade „muške“ poslove i dalje su tema koja izaziva predrasude i stereotipe.
Recimo, jeste li znali da je prije 29 godina prvi put žena postala članica Hrvatske gorske službe spašavanja? Tu čast imala je Ana Bakšić, a prije nje u HGSS-u nije bilo žena jer se smatralo da to nije posao za djevojke. Danas je priča drugačija.
Lorena Becić i pas Ren su K9 tim
Naša Lorena Becić dio je vinkovačke stanice HGSS-a i neustrašivo korača tamo gdje „snažniji spol“ ponekad ne bi mogao ni proviriti. „Ovo nije posao, ovo je način života. Odmalena sam gledala tatu, koji je također član HGSS-a, i učila uz njega. Tata bi me vodio na planinarenje, a već s 18 godina krenula sam polagati prve tečajeve HGSS-a“, rekla je 27-godišnjakinja koja je nakon višegodišnje obuke i položenih tečajeva položila ispit za titulu gorskog spašavatelja.
Uz nju je već četiri godine pas Ren, koji pripada pasmini graničarskog škotskog ovčara (Border Collie), a odnedavno su uspješno položili licencu te postali potražni tim za izazovne akcije spašavanja. Inače, K9 tim sastoji se od dva jednako važna člana koji se nadopunjuju – čovjeka i psa.
„Svaka potraga ima svoju težinu. Izdvojila bih događaj s Paklenice, gdje je došlo do pada penjača s visine od 40 metara“, ispričala je.
Na akcije odlazi po cijeloj Republici Hrvatskoj, ali i izvan granica ako za tim ima potrebe. Kada je riječ o Slavoniji, kaže da se najviše potraga odvija u šumama i na vodama. „Najzahtjevnija akcija na našem području bila je kada smo u Štitaru tražili nestalu osobu. Potraga je trajala 12 dana“, prisjetila se.
Uz Rena, kaže, akcije se obavljaju s puno više učinkovitosti. „Kad imate psa, imate i obvezu brinuti se o njemu 24 sata dnevno, trenirati i svaki mjesec ići na komisijske treninge. Nadopunjujemo se i zaista je neprocjenjiv i najučinkovitiji resurs. Ima vrlo dobru koncentraciju i osjeti mirise koje čovjek ne može. Kada radi i uđe u zadatak, posvećen je i fokusiran te ide do cilja. Potražni smo tim – nas dvoje dobijemo područje pretrage i radimo zajedno. On vjeruje meni, ja njemu. Pustim ga i pratim njegov govor tijela“, opisala je Lorena.
Fizička priprema je, naglašava Lorena, itekako važna. „Ono što radimo zaista je zahtjevno. Primjerice, kada pronađete osobu, ponekad je treba nositi na nosilima ili izvlačiti s nepristupačnog terena. Puno je tu i kretanja u različitim vremenskim uvjetima. Također je važna i mentalna spremnost, bez koje se ovaj posao ne bi mogao raditi. Mnoge situacije zahtijevaju isključivanje emocija kako bismo u danom trenutku donijeli najbolje odluke“, pojasnila je.
Ključna je volja da se pomogne drugima jer je bit službe nesebično pomaganje svima u nevolji. Svaki član, pa tako i Lorena, ima 24-satno dežurstvo koje iziskuje puno odricanja.
„Spašavanje života nema cijenu, to je ljubav. Moja obitelj, prijatelji i dečko svjesni su čime se bavim i da im nisam uvijek dostupna, a ponekad ih zbog svih aktivnosti i ne viđam često. No ponosni su na mene i podržavaju me. Dečko je čak počeo planinariti kako bi išao ukorak sa mnom“, govori kroz smijeh.
Za djevojke koje se možda još uvijek kolebaju oko toga trebaju li zakoračiti u zanimanja koja se često smatraju „muškima“, Lorena ima jasnu poruku: „Važno je biti hrabra i ustrajna u svemu što želiš biti i postati, ali i osjećati ljubav prije svega. Bez nje nijedan posao, zanimanje ili hobi ne može se obavljati!“
Antonija Švaganović dvije godine vozi taksi
Da se granice „muških“ zanimanja sve više brišu pokazuje i primjer Vinkovčanke Antonije Švaganović, koja svakodnevno za volanom taksija vozi gradskim ulicama. „Nakon što sam provela deset godina u Njemačkoj, odlučila sam se vratiti u svoj grad. Pričala sam sa sestrom i roditeljima, koji su me podržali u ideji da preuzmem taksi službu. Uvijek sam htjela imati nešto svoje, malo i skromno. Svi iz obitelji vozimo taksi, a moja sestra mi puno pomaže. Ona je više tip za večernje vožnje, dok su meni draže ove preko dana, kada razvozim svoje bakice, stalne mušterije, djecu u vrtić ili u školu“, započela je Antonija, koja već dvije godine vozi taksi.
Vozački ispit, prisjeća se, položila je iz prve. „Kad sam imala 17 godina, izrazila sam želju da bih htjela polagati vozački ispit. Položila sam, ali sam morala čekati 18. rođendan kako bih dobila vozačku dozvolu. Kasnije sam položila i za motor i za brod“, pohvalila se.
Zaljubljenica je u vožnju, a tu ljubav voljela bi prenijeti i na druge. „Imam položen i ispit za instruktora vožnje. Ostao mi je još jedan ispit za motor i onda bih mogla biti instruktor za motorna vozila“, kaže.
I danas mnogi misle kako su žene lošiji vozači, a nemali je broj onih koji idu korak dalje i misle kako im uopće nije mjesto za volanom. S tim se predrasudama susreće i Antonija.
„Uvijek budu izjave poput ‘jao, žensko vozi’, na što ja često kažem ‘ne bojte se, uđite slobodno’, što se kasnije pretvori u smijeh. Recimo, jednog gospodina trebala sam pokupiti u centru. Došla sam po njega, a on je prvo otvorio suvozačeva vrata i iznenađeno se zagledao kad je vidio da je žena za volanom taksija. No ja sam ga ohrabrila, a on je, valjda od šoka, zatvorio ta vrata i ušao sjesti straga te se zavezao pojasom. Kroz kratku vožnju uspostavili smo dobar kontakt, čovjek je kasnije bio zadovoljan i, iako je na prvu imao strah jer žena vozi, danas je moj stalni klijent“, prisjetila se.
No ima tu i mnogo komplimenata koje Antonija svakodnevno dobiva. „Dok sam na semaforu čekala zeleno svjetlo, jedan gospodin s djecom mi je mahao i rekao kako je htio pozdraviti ‘najbolju taksisticu u Vinkovcima’. Zahvalio mi se tom prilikom što pazim na njegovu djecu i sigurno ih dovezem kući. To mi je zaista mnogo značilo jer sam svjesna koliko roditelji brinu za svoju djecu i zato ih nastojim odgovorno i sigurno dovesti kući“, kaže.
Anegdota je, dodaje, mnoštvo, a njezin tipičan radni dan traje osam sati. Za umor gotovo i ne zna. „Vožnje nikad nisu iste pa nekad prvu jutarnju kavu popijem u autu. Nekad su to gradske vožnje, uobičajene rute, a nekad vozim do, primjerice, zračne luke u Osijeku ili Zagrebu. Nekad to znaju biti i vožnje do Njemačke, Budimpešte, a jednom smo imali rezervaciju čak i do Švicarske. Potreba za taksijem stvarno je velika, čega nisam bila svjesna dok nisam krenula voziti.“
Povodom Dana žena odlučila je razveseliti dame. „To je naš dan u kojem slavimo hrabrost žena i pokazujemo da nije bitno što radimo, nego je bitno da volimo to što radimo. Planiram taj dan pokloniti osam besplatnih gradskih vožnji za prvih osam žena koje se jave i trebaju prijevoz. Dobit će račun, ali ga neće morati platiti.“
O predrasudama prema ženama za volanom ima vrlo jasan stav. „Ne postoji muški i ženski volan i ne biram posao po stereotipima, nego po svojim sposobnostima. Ima stvarno dobrih žena vozačica“, zaključuje Antonija.
