9. srpnja 1974. godine Tadija Pranjić služio je svoju prvu misu, a danas, 50 godina poslije, u župi kojoj je poklonio gotovo cijeli svoj životni i svećenički vijek proslavlja zlatni jubilej svoga svećeništva.
Tisuće krštenih, vjenčanih, krizmanih, ispraćenih na vječni počinak ukazuju na ispunjenu ulogu koju je prečasni Tadija Pranjić imao kao sluga Božji. Zahvaljujući njemu, Kristova blizina za mnoge je postala stvarnost.
Sabrani na današnjoj zlatnoj misi, vjernici, Vinkovčani i Vinkovčanke, petnaestak svećenika Đakovačko-osječko nadbiskupije, časne sestre i drugi dragi gosti, kao velika duhovna obitelj pridružili su se čestitkama i zahvalama mons. Tadiji Pranjiću na pola stoljeća svećeništva, službe Isusu Kristu i Crkvi, na 50 godina ustrajnosti i pobožnosti, ljubavi i toplini koje je dao svojim Vinkovcima.
„U ovoj crkvi sam prošao puno lijepih i sretnih godina i dana, ali i puno tragedija. Takav je bio život. Teško je zaboraviti nakon toliko godina boravka na jednome mjestu. Sjećanja se često vraćaju, u njima sam često u mislima, obilazim ulice ovoga grada gdje sam duboko utisnuo svoja stopala koja neće izbrisati ni vrijeme ni kiše ni snjegovi“, sjetan je danas bio Pranjić, inače najdugovječniji župnik župe sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima.
Njegov župnički mandat u toj vinkovačkoj župi trajao je punih 38 godina, još četiri je proveo kao kapelan. Od ukupno 50 godina službe, čak 42 je dao našemu gradu.
U ovome je kraju postao svojevrstan sinonim za svećeništvo, do te mjere da su, čuli smo u današnjoj propovijedi, mnoga djeca išla na svetu misu u ‘crkvu svetog Tadije’. O njemu su se pričali vicevi i šale koje je i sam prepričavao, u njegovim propovijedima pronalazile su se sve generacije, no ono što će svakako ostati upisano u vinkovačku povijest je njegova velika privrženost ovome gradu.
„Doživjeli ste tamu i smrt ovoga grada kojeg ste ljubili i kojeg danas ljubite, ali dočekali ste i njegovo ponovno rađanje, njegovo buđenje iz lošeg i tužnog sna. Ponovno ste čuli pjev ptica, ponovno ste čuli smijeh djece umjesto granata, umjesto plača i jauka, ponovno ste nakon ruševina i tenkova dočekali zelenilo naših parkova i ljepote ulica. Nije Bog dopustio da sluga njegov Tadija, iako kao trska stučena, bude prelomljen. Stigao je do pobjede i pravde, odgovorio na teški ispit vjere“, rekao je sadašnji župnik Florijan Kvetek.
Suza u oku danas okupljenih vjernika najveći je pokazatelj veličine omiljenog svećenika. Zaslužuje, složni su, jedno ogromno hvala za život koji nam je udahnuo onda kada je bilo najpotrebnije. Nije posustajao čak ni kada je gledao kako njegova crkva gori u studenome 1992.
„Puno je snage, volje i strpljenja trebalo da bi se o nama svima duhovno skrbilo. Tadija je prošao puno toga što mnogi župnici ne mogu ni zamisliti, a kamoli doživjeti. Hvala na svemu što je za nas učinio, za svaki susret i toplu riječ. Učinio nas je bogatijima i želim da mu dragi Bog da snage za još dobih djela za koja ga je i poslao“, rekao je Vinkovčanin Martin Mišković.
Uvijek pobožan i ponizan, često s krunicom u rukama kojima prebire po zrncima, ostat će upamćen kao ratni svećenik, svećenik svih onih koji su hrabro branili svoje i onaj koji je pokopao najviše branitelja. Malo ih zna, napominje brigadir Petar Matanović, da je spasio i neznan broj onih koji su htjeli rukom na sebe.
„Brigu za hrvatske branitelje počeli ste kada je Hrvatska krvarila, kada su htjeli uništiti sve što je naše. Prisutni ste bili u najtežim trenucima, brinuli ste za one koji su ostali čuvati Vinkovce, ostajali ste s nama na prvoj crti bili naša duhovna potpora i snaga. Vaša vrata i srca uvijek su nam bili otvoreni i na tome jedno veliko i iskreno hvala“, kazao je Matanović.
Čak 16 kapelana uspio je poučiti kako biti svećenik koji voli svoje poslanje i ljude kojima je poslan. Očinska briga nikad nije izostala, iako i sam puno puta slomljen i sa suzama u očima, vjernicima je uvijek bio ohrabrenje i nada u bolje sutra.
Pohvale i čestitke na ustrajnosti, unatoč svim nevoljama i tragedijama, nisu izostale ni od gradonačelnika Ivana Bosančića.
„Postoje ljudi poput našeg prečasnog Tadije, koji su u vremenu i trenutku znali što treba napraviti za naše građane. Sve ovo vrijeme je dobri duh našega grada, bio je s nama u lijepim i tužnim trenucima. Znalo se da voli Vinkovce, no on zapravo voli Vinkovčane, cijelo vrijeme je tu za nas, za svakoga tko treba riječ utjehe i molitvu“, poručio je gradonačelnik.
A mi ćemo se, velečasni, nastojati držati one Vaše „Dobro uvijek mora pobijediti i nadjačati zlo“ koju ste stalno ponavljali, zahvaliti što ste uvijek bili oslonac svojim župljanima i poželjeti da uživate u zasluženoj mirovini.
