Najdugovječniji vinkovački župnik mons. Tadija Pranjić 24. kolovoza odlazi u zasluženu mirovinu. Razriješen je službe župnika župe Sv. Euzebija i Poliona, objavio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić u novom dekretu o razrješenjima i imenovanjima svećenika u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.
Mons. Tadija Pranjić rođen je 24. srpnja 1947. godine u selu Ledenica, Općina Gradačac. Kao dječak s roditeljima dolazi u Ivankovo gdje završava osmogodišnju školu. Klasičnu gimnaziju Ruđera Boškovića završio je u Dubrovniku, teologiju je upisao u Splitu a diplomirao je na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1973. godine. Iste godine imenovan je za župnog vikara u Vinkovcima, a nakon četiri godine za župnika u Županji. Godine 1983. imenovan je župnikom župe Sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima. Od 1984. do 2010. godine bio je dekan Vinkovačkog dekanata, a njegov župnički mandat u župi Sv. Euzebija i Poliona trajao je do ove, 2021. godine, odnosno 38 godina.
U župi Sv. Euzebija i Poliona zatekao ga je i Domovinski rat, a sa svojim župljanima, s hrvatskim redarstvenicima i vojnicima i njihovim obiteljima podijelio je svaki ratni i poratni trenutak. Bio je svećenik na području u kojemu je poginulo najviše hrvatskih branitelja i u svom je životu i svećeničkom djelovanju na posljednji počinak ispratio najviše poginulih hrvatskih branitelja u cijeloj Hrvatskoj. Svjedočio je svim hrvatskim ljudskim ratnim tragedijima u Vukovarsko-srijemskoj županiji, stradanjima redarstvenika, branitelja i civila. Svjedočio je materijalnim stradanjima, a nijem i užasnut gledao je i kako gori prvo Župni dvor, 24. rujna 1991. godine, a onda i središnja vinkovačka Velika crkva, 20. studenoga 1991. godine.
“Stajao sam pred crkvom, naslonjen na kesten, dok je pred mojim očima stravični plamen gutao toranj stoljetne župne crkve, a vatrogasci se, pomognuti vojskom i policijom, borili da plamen ne zahvati cijelu crkvu. U gradu nije bilo nigdje nikoga osim vojnika i vatrogasaca. Tada sam doživio nešto što neću nikada zaboraviti. Tu noć kad je gorjela Velika crkva, kako je zovu Vinkovčani, s položaja agresorske vojske čula se pjesma zla i mržnje, koja nije mogla pobijediti istinu i pravo jednoga naroda na slobodu. Iz tog pepela i plača i mračne jeseni, slutilo se i naziralo proljeće, kao što se kod Kristove agonije Velikoga petka, naziralo uskrsno jutro“, svjedočio je mons. Pranjić više puta i za Radio Vinkovce i za Vinkovački list.
A pred sam odlazak u mirovinu doživio je i završetak duge poslijeratne obnove središnje vinkovačke crkve Sv. Euzebija i Poliona. Završetak te obnove označila je obnova središnjeg oltara čime se, kako ističe mons. Pranjić, ujedno završava i jedina cjelovita restauracija u povijesti ove vinkovačke crkve od kako ju je sagradila austrijska carica Marija Terezija. A ratna šteta na baroknoj crkvi, građenoj od 1772. do 1777. godine, registriranoj kao spomenik kulture, procijenjena je na četiri i pol milijuna tadašnjih njemačkih maraka i obnova je trajala gotovo tri desetljeća.
“U povijesti Velike crkve doživio sam najveću tragediju koju nije doživio nijedan župnik prije mene. Hvala Bogu sada će crkva biti baš onakva kakva treba biti, kako ju je carica zamislila kada je dala nalog da se sagradi, a pred kojom se onda u parku postrojavala carska vojska kada je odlazila na položaje granice prema Osmanlijama”, rekao nam je s početkom obnove središnjeg oltara.
A danas, nakon 48 godina svećeničke službe i 38 godina obnašanja službe župnika župe Sv. Euzebija i Poliona, od kojih je 26 godina bio dekan Vinkovačkog dekanata, mons. Tadija Pranjić svojim župljanima i svim Vinkovčanima poručuje: “Zahvaljujem svim Vinkovčankama i Vinkovčanima za svu dobrotu. Nosim ih u najljepšoj uspomeni i tako ću ih ponijeti dalje u životu. Rat je u meni ostavio duboke tragove, a s Vinkovčanima sam proživio cijelo vrijeme rata i to je među nama stvorilo posebnu vezu. Bilo je svega, puno se toga dogodilo, ali moramo gledati u budućnost i vjerovati u bolju budućnost naše domovine, našega grada i naših građana“.
Grad Vinkovci više puta iskazao je zahvalnost mons. Tadiji Pranjiću na svemu što je za svoju župu, ali i cijeli grad i sve Vinkovčanke i Vinkovčane, učinio kao svećenik i kao župnik. Upravo on bio je među prvim dobitnicima Zlatne plakete “Grb Grada Vinkovaca” 2000. godine kada je ovo priznanje ustanovljeno, a dodijeljeno mu je za izuzetan doprinos, ljudskost i duhovnu pomoć braniteljima, ranjenima, te obiteljima poginulih i nestalih u trenucima ratne tragedije grada. Mons. Tadija Pranjić dobitnik je i mnogih drugih vrijednih priznanja, a kao kruna svega 2020. godine odlikovan je visokim državnim priznanjem, Redom kneza Domagoja s ogrlicom za iskazanu i osvjedočenu hrabrost i junaštvo u izravnoj ratnoj opasnosti, pružanju pastoralne i humanitarne pomoći hrvatskim braniteljima, prognanicima i obiteljima poginulih, zatočenih i nestalih tijekom i nakon Domovinskog rata.
