Dijelom zbog sve većeg promišljanja o zdravom načinu života, a dijelom i zbog zahtjeva tržišta, ekološka proizvodnja sve je zastupljenija u hrvatskoj poljoprivredi i povećavaju se površine pod kulturama na kojima se primjenjuju stroga pravila ekološke proizvodnje koja su prilično zahtjevna, ali u konačnici donose veću zaradu.
Upravo takvom proizvodnjom, uz redovan posao željezničara, bavi se i Stjepan Đaković iz Vinkovaca koji već 11 godina uzgaja lješnjak na svom imanju na Borincima. Na ekološku proizvodnju, kaže, odlučio se unazad četiri godine, pa sada lješnjak uzgaja prema strogim načelima ovakve vrste proizvodnje. Ekoproizvodnja isključuje svaku primjenu kemijskih sredstava u tretiranju štetnika ili za povećanje prinosa i temelji se na prirodnim, od prije prokušanim metodama.
Lješnjak je u biti plod lijeske, grmolike biljke koja naraste od 3 do 8 metara, a zna narasti i do 15 metara, ali u nas je i za drvo lijeske uobičajen naziv lješnjak. Stjepan Đaković ima na dva hektara oko tisuću stabala lješnjaka, najviše sorte istarski dugi i rimski, koje se odlikuju krupnoćom ploda, ima 60-ak stabala giffona i 20-ak sorte lampert. Polovica nasada lijeske u punom je rodu i od tih 500 stabala lani je pokupio tonu lješnjaka.
“Teško je uopće uspoređivati ekološku i konvencionalnu proizvodnju ne samo po uloženom radu već i po prinosu. U ekoproizvodnji prinosi su uvijek manji nego u konvencionalnoj jer mi smo više oslonjeni na prirodu, po onoj narodnoj “kako Bog da”, i ne utječeno raznim preparatima na prinos. Svakog dana sam s lješnjacima jer oni uvijek nešto traže, treba ih orezivati, kositi oko stabala i slično, jer lješnjak se ne bere već kupi s tla, te gnojiti prirodnim gnojivom. Lješnjak je otporniji od mnogih biljaka, ali ipak ga napadaju neke bolesti. Zato u redove među lješnjake sadim stabla vinogradarske breskve koja na sebe privlače štetnike”, ističe Stjepan Đaković.
Naglašava da su inspektori u kontrolama ekoproizvodnje posebno “alergični” na otrove i špricanja, pa je on, kako bi lijeske zaštitio od špricanja kemijskim preparatima koja obavljaju ratari na susjednim njivama, oko cijelog nasada lijeski zasadio živi zid od čempresa koji štiti od vjetra i od kemikalija sa susjednih oranica.
Prilikom boravka u njegovu nasadu ne može se ne primijetiti veliki broj krtičnjaka i gljiva, što je znak, objašnjava Đaković, kako je zemlja čista, nema nikakvih kemijskih primjesa jer on i gnojenje i prihranu obavlja prirodnim stajnjakom i kompostom. “Da bi se dobio certifikat, moraš imati najmanje hektar pod ekološkim nasadima. Kada sam se prijavio u Bio inspekt u Osijek, njihovi stručnjaci su došli provjeriti je li sve prema propisima i tek tada su mi izdali certifikat o ekoproizvodnji koji izdaju svake godine. Puno su veće kontrole kod nas nego kod konvencionalnih ratara, a to je i razumljivo kako ne bi bilo varanja” objašnjava Đaković.
Zaštita ekonasada je zahtjevna, dodaje, pa navodi primjer iz Čepina gdje je vlasnik njive posijao kamilicu, a između njegove i njive zasasađene duhanom, koji se tretira najžešćim kemikalijama, prostire se šuma, no ona ipak nije spriječila zagađenje kamilice.
