Ovih dana prisjećamo se najtežih dana u hrvatskoj povijesti, prisjećamo se žrtve Vukovara 1991. godine i agonije koju su prolazili branitelji Vukovara i civili kada je grad nakon herojske obrane tijekom tromjesečne opsade, pao u ruke srpskog okupatora. Kao i do tada i tih su dana nesmiljenom granatiranju bili izloženi i Vinkovci. Neprijatelj je uništavao sve što se moglo uništiti, na stotine i stotine granata upućivao na vinkovačku bolnicu, spalio knjižnicu…, rušio civilne i vjerske objekte. Tako je, nakon što je 24. rujna raketiran i spaljen župni dvor župe Sv. Euzebija i Poliona, tog 20. sudenoga prije 27 godina raketirana župna crkva Sv. Euzebija i Poliona, Vinkovčanima omiljena “velika crkva”. Pogođen je i zapaljen toranj crkve, razoreno krovište, uništena zvona, uništeni svi vitraji… Plamen goruće crkve mogao se vidjeti na udaljenosti desetak kilometara te večeri i noći koju su medijima opisali kao “noć kada su Vinkovci plakali”.
Uz vatrogasce koje je u gašenju plamena onemogućavala jaka topnička paljba kojom je srbočetnički agresor zasipao središte grada, hrvatske branitelje i malobrojne civile koji su bili u gradu, tome je svjedočio je i domaći župnik, mons. Tadija Pranjić, koji je cijeli rat proveo sa svojim župljanima civilima, s djelatnicima vinkovačke bolnice i javnih službi i s hrvatskim policajcima i braniteljima kojima je davao veliku duhovnu snagu posjećujući ih i na bojištu. Svjedočio je o tome više puta i za Radio Vinkovce i za Vinkovački list za koji je rekao: “Stajao sam pred crkvom, naslonjen na kesten, dok je pred mojim očima stravični plamen gutao toranj stoljetne župne crkve, a vatrogasci se, pomognuti vojskom i policijom, borili da plamen ne zahvati cijelu crkvu. U gradu nije bilo nigdje nikoga osim vojnika i vatrogasaca. Tada sam doživio nešto što neću nikada zaboraviti. Tu noć kad je gorjela “velika crkva”, kako je zovu Vinkovčani, s položaja agresorske vojske čula se pjesma zla i mržnje, koja nije mogla pobijediti istinu i pravo jednoga naroda na slobodu. Iz tog pepela i plača i mračne jeseni, slutilo se i naziralo proljeće, kao što se kod Kristove agonije Velikoga petka, naziralo uskrsno jutro. U 23,30 sati čuo sam se telefonski iz Kriznog štaba s blagopokojnim biskupom Ćirilom koji je bio vidno šokiran jer je u večernjim vijestima vidio kako gori crkva. Pitao me: “Tadija, hoće li Vinkovci noćas pasti?”. Rekao sam samo: “Ne!”, jer sam bio uvjeren da ne mogu ući u grad i bolnicu. Ranjenici vukovarske bolnice tu su noć bili mučki ubijeni, mučeni i strijeljani na Ovčari. Tu istu noć poslije pola noći susreo sam se s izaslanicom predsjednika Tuđmana, sada preminulom Verom Stanić, koja je trebala dočekati i preuzeti ranjenike vukovarske bolnice, koje nikad nije dočekala. Plakala je u Kriznom štabu u Vinkovcima, slutila je što se s njima dogodilo”, kazivanje je mons. Pranjića, koji je i danas u ovim danima uvijek u mislima na te dane u studenom 1991.
Danas obnovljena crkva Sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima, koja je upravo pred završetkom i sveobuhvatne unutrašnje obnove, ponosno stoji i dalje svjedočeći povijest na ovim prostorima, a u njezinom su tornju najveća zvona na jednoj župnoj crkvi u Hrvatskoj, zajedno teška pet tona, a najveće, ono od dvije i pol tone, posvećeno je hrvatskim braniteljima koji su branili i obranili Vinkovce i vinkovačku “veliku crkvu”.
