Dani su ovo kojih se nerado prisjećamo, a i jedni su od najtežih dana u hrvatskoj povijesti, dani sjećanja na žrtve Vukovara, Škabrnje, Borovo Naselja, Veleprometa..
Kao i do tada, te 1991. godine, i tih su dana granatiranju bili izloženi i Vinkovci. Neprijatelj i agresor uništavao je sve što se moglo uništiti, na stotine i stotine granata upućivao je na vinkovačku bolnicu, knjižnicu i ostale objekte. Nakon što je 24. rujna raketiran i spaljen župni dvor crkve sv. Euzebija i Poliona, na današnji dan prije 33 godine pogođen je i zapaljen toranj crkve, razoreno krovište, uništena zvona i svi vitraji. Plamen iz crkve mogao se vidjeti na velikoj udaljenosti desetak kilometara te večeri i noći koja je opisana kao „noć kada su Vinkovci plakali”. Uz vatrogasce koje je u gašenju plamena onemogućavala jaka topnička paljba kojom je srbočetnički agresor zasipao središte grada, hrvatske branitelje i malobrojne civile koji su bili u gradu, tome je svjedočio je i domaći župnik, koji nas je nedavno zauvijek napustio, mons. Tadija Pranjić, koji je cijeli rat proveo sa svojim župljanima civilima, s djelatnicima vinkovačke bolnice i javnih službi i s hrvatskim policajcima i braniteljima kojima je davao veliku duhovnu snagu posjećujući ih i na bojištu.
“Stajao sam pred crkvom, naslonjen na kesten, dok je pred mojim očima stravični plamen gutao toranj stoljetne župne crkve, a vatrogasci se, pomognuti vojskom i policijom, borili da plamen ne zahvati cijelu crkvu. U gradu nije bilo nigdje nikoga osim vojnika i vatrogasaca. Tada sam doživio nešto što neću nikada zaboraviti. Tu noć kad je gorjela Velika crkva, kako je zovu Vinkovčani, s položaja agresorske vojske čula se pjesma zla i mržnje, koja nije mogla pobijediti istinu i pravo jednoga naroda na slobodu. Iz tog pepela i plača i mračne jeseni, slutilo se i naziralo proljeće, kao što se kod Kristove agonije Velikoga petka, naziralo uskrsno jutro. U 23:30 sati čuo sam se telefonski iz Kriznog štaba s blagopokojnim biskupom Ćirilom Kosom koji je bio vidno šokiran jer je u večernjim vijestima vidio kako gori crkva. Pitao me: “Tadija, hoće li Vinkovci noćas pasti?” Rekao sam samo: “Ne!”, jer sam bio uvjeren da ne mogu ući u grad i bolnicu. Ranjenici vukovarske bolnice tu su noć bili mučki ubijeni, strijeljani na Ovčari. Tu istu noć poslije pola noći susreo sam se s izaslanicom predsjednika Tuđmana, sada preminulom Verom Stanić, koja je trebala dočekati i preuzeti ranjenike vukovarske bolnice, koje nikad nije dočekala. Plakala je u Kriznom štabu u Vinkovcima, slutila je što se s njima dogodilo”, svjedočanstvo je mons. Pranjića.
Crkva Sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima danas je obnovljena i ponosno stoji u središtu grada, svjedočeći pobjedničku povijest na ovim prostorima, a u njezinu tornju najveća su zvona jedne župne crkve u Hrvatskoj, teška ukupno pet tona, a najveće, ono od dvije i pol tone, posvećeno je hrvatskim braniteljima koji su branili i obranili Vinkovce i vinkovačku katedralu duha.
