16 C
Vinkovci
Nedjelja, 26. svibnja 2024.

Najbolji je sendvič kod „naše tete”

Više od autora

- vl promo-

Kad netko kaže „Idemo kod tete na sendvič ili chicken”, odmah je jasno o kome je riječ i gdje se ide. Nasmijana, dobro raspoložena, sa zaraznim osmijehom i pozitivnom energijom, svima znana, naša teta, Kata Stopić, s velikom ljubavlju sprema svaku narudžbu, a uvijek je raspoložena za dobru zezanciju i priču.

Kako kaže, ni sama ne zna kako su ju svi tako krenuli zvati, no pretpostavlja da je to čisto iz kulture. „Tko god me tako zovne, kažem kako su to sve moja djeca. Nije bitno ni tko je ni što je, svi su oni moji, a ja sam onda najsretnija”, kazala je teta.

Ukupno 11 godina ima mnogima omiljeni Sendvič klub Domi, a kroz kojega je prošlo 19 generacija maturanata koji su svakodnevno dolazili i kupovali najbolje sendviče. „Mogu reći kako sam krenula glavom kroz zid, a sad ne bih nikad radila nijedan posao osim ovoga. Posebnom me veseli zezancija sa školarcima koji su mi prirasli srcu”, ispričala je. Prisjetila se i dogodovština, kojih je, kaže, bilo mnogo. „Znali su mi doći pa reći kako nemaju za sendvič i onda im jednostavno dam jer ih ne mogu pustiti gladne, a njima će to tada značiti. Kasnije bi došli i rekli „Teta, dobro se dobrim vraća”, a tad me ostave bez teksta”, istaknula je.




“Često mi dolaze i pitaju jel ih se sjećam, iako neke ne mogu povezati, uvijek ih rado pozdravim i drago mi je što me se sjete”
, nastavila je priču Kata. „Neki nisu htjeli naručiti hranu ako mene nema, jer najviše vole kad im ja napravim. Ako vide da sam stvarno u gužvi i trebam malo odmoriti, uvijek stanu sa mnom ispred, poredaju se i strpljivo sačekaju. Teta, sjedni, odmori i onda nam napravi, a ako hoćeš, donijet ćemo ti i kavu”, kaže dodavši kako ima samo riječi hvale za djecu, a uvijek je oduševljena njihovom pristojnošću.

Trenutno je na bolovanju zbog bolesti o kojoj otvoreno priča. „Imala sam rak dojke, ali sam kroz cijelu tu bolest ostala pozitivna i vedra. Dolazili su mi ljudi i govorili kako mole za mene, što mi je posebno značilo. Jedan kovrčavi dečko i njegova djevojka kupili su mi kapu za Božić jer sam ostala bez kose zbog kemoterapije. Dočekala me je kad sam došla na posao, a ta gesta me posebno obradovala. To je za mene bilo kao da su mi poklonili ne znam ni ja što, jer mi je bitna jedino iskrena namjera”, ispričala je.

„Uvijek sam sretna i teško mi je bilo kad sam probala ponovno raditi poslije operacije. To da ja ne mogu smjenu odraditi me pogodilo više nego išta, da moram sjesti i odmoriti. Nisam mogla doći sebi kad ja vidim da više ne mogu. Mogu uskočiti na par sati, ali duže ne. Vidjet ćemo, ako ne odem mirovinu, eto mene nazad”, kazala je.

Našoj teti želimo još puno godina rada kako bi svojom pozitivom i dalje uveseljavala brojne generacije čije vrijeme tek dolazi.

Povezani članci

- vl promo-

Posljednje objavljeno