Navršilo se 35 godina od premijere čuvenog Straha u Ulici brijestova

---

Jedan od najpopularnijih i najutjecajnijih horora svih vremena, “Strah u Ulici brijestova”, proslavio je svoj 35. rođendan.

Iako je s ovako velikim odmakom vrlo lako zanemariti utjecaj ove franšize koja se s vremenom pretvorila u autoparodiju, činjenica je da se radi o hororu koji je potpuno promijenio način na koji se pristupa filmovima ovog žanra, a to je nešto što je majstor horora Wes Craven učinio više puta tijekom svoje duge i plodne karijere.

Tražeći glumca koji će utjeloviti glavnog negativca, Craven je mislio da mu je potreban “velik muškarac” jer radilo se o hororu o zlom psihopatu koji proganja tinejdžere u snovima i ubija ih rukavicom opremljenom noževima.

Craven je pretpostavljao da će mu, baš kao što je to bio slučaj s “Teksaškim masakrom motornom pilom” i “Noći vještica”, biti potreban visok i jak muškarac koji će savršeno utjeloviti naoko nezaustavljivu silu koja čini okosnicu većine horora. Štoviše, čak je namjeravao angažirati Kanea Hoddera, glumca koji se već pojavio u ulozi Jasona Voorheesa u “Petku 13.”

No, mladi mršavi glumac Robert Englund smatrao je da većina zlostavljača djece nisu “mrge” već sitni ljigavci, a upravo je taj njegov pristup promijenio film i izdvojio ga u moru drugih horora.

“Strah u Ulici brijestova” preuzeo je koncept negativca zbog kojeg ljudi dolaze u kina ili čak navijaju za njega, i podigao ga na još višu razinu. Negativci bez lica, bez glasa ili oni koji se kriju iza maske, morali su napraviti mjesta za lajavog monstruma koji je iz nastavka u nastavak postajao sve veća zvijezda.

U odjavnoj špici “Noći vještica” lik Michaela Myersa nije čak ni naveden imenom i prezimenom već ga nazivaju “The Shape” (Oblik). To je bitno za samu radnju jer Michael može biti bilo tko. I poanta filma je to da on jednostavno jest. Tiha prijetnja koja sam postoji dok se film bavi dr. Loomisom i srednjoškolkom Laurie Strode. Sporo se kreće, nema izraz lica i nikada ne priča. On je zastrašujući prazan.

Nekoliko godina kasnije “Petak 13.” potpuno pokriva lice glavnog negativca sve do kraja filma kada se otkriva da je ubojstva počinila osvetom opsjednuta žena traumatizirana smrću svog sina Jasona. Kad se Jason pojavi, nekoliko nastavaka kasnije, i Jason je bio tih i potpuno zakrivenog lica prije nego se u trećem nastavku pojavi s hokejaškom maskom na licu.

No, šesti dio započinje parodijom Jamesa Bonda, a sve se to dogodilo zahvaljujući Freddyju.

U čemu je razlika? Iako prva “Strava” dijeli više-manje istu postavu kao i “Noć vještica” (manijak i napaljeni tinejdžeri), postoji jedna velika razlika. Freddy nije bio samo strašan lik već i dovitljiv na mračan i dotad neviđen način. Isto tako, bio je neusporedivo zanimljiviji od tinejdžera koje je ubijao.

Naravno, horori su oduvijek bili popularni zbog čudovišta ili manijakalnih negativaca, ali s Freddyjem je bilo drugačije – gledatelji su ga voljeli.

On je bio zvijezda filmova, a ne samo prijetnja.

Krueger se s vremenom pretvorio u pravu pop ikonu pa ste ga mogli zateći na svim mjestima, od trgovina igračkama do video spotova repera. S (pre)eksponiranošću došao je element autoparodije koji je u svim nastavcima nakon trećeg postao štetan za samu franšizu.

Ukratko, Freddy Krueger postao je prevelika zvijezda da bi ga bilo tko shvaćao ozbiljno, a to mu je oduzelo i onaj posljednji trag strave koji mu je bio potreban da se održi kao iole uvjerljivi negativac horor filma.

Ostali redatelji odlučili su ponoviti ovaj recept pa su od posljedica “krugerizma” nastradali i Jason i Michael koji su prolazili kroz niz neuvjerljivih inkarnacija želeći držati korak s Freddyjem.

Nakon Kruegerovog dolaska, horor manijaci više nisu mogli biti samo tihi i bezlični koljači, morali su biti zvijezde. Teatralni i glasni. Na kraju krajeva, bez Freddyja ne bismo imali ni Pennywisea iz IT-a niti Ghostfacea iz “Screama” (još jedna nezaboravna kreacija Wesa Cravena).

Izvor: Index.hr