…Govorio je tako prije nekih 100 godina momak Rade za svoju buduću suprugu, tada mladu udovicu Maricu. Bila je snaša, ne više cura. Udana u Škembinu kuću gdje je i rodila blizanke. Teška sudbina ju je zadesila, muž joj se nije vratio iz I. Svjetskog rata, izgubila je potom i svoje blizanke pa se vratila u maminu kuću.
„Moja stara mama je bila jedinka, imali su njivu i do tamo je išla pišice, nije se tada vozilo. Bila je mlada kad je ostala udovica, ali je kasnije bila sretna s mojim didom”, priču započinje 77-godišnja Marica iz Otoka, sjećajući se života svoje bake i dide s tatine strane, uz koje je provela djetinjstvo. Kaže kako se dida Rade jako zaljubio, a bakini roditelji prihvatili su da se ona ponovno uda. „Kad se čulo da će ju ženit dida je rekao – Njena je mana samo što joj je pokrita glava. Pletenicu nema, već što je snaša – a to znači da je baka već jednom bila udana, nije bila cura“, kaziva nam Marica s kojom smo divanili na trijemu kuće u Otoku u kojoj je živjela od svoje 17. godine, otkako se udala.
Baka iliti stara mama kako su ju onda zvali, umrla je 1979. godine, a dida Martin, kojega su od milja zvali Rade, šest godina prije. Mala unučica Željka bila je četiri dana na operaciji u Beogradu, a njegova jedina želja je bila dočekati ju kući. Tako je i bilo. Umro je osam dana nakon njezina povratka iz bolnice.
„Iz ovih stopa bih se vratila u život s njima“, spremno tvrdi naša sugovornica evocirajući predivne uspomene koje ju vežu uz njezine stare. U kući ih je bilo devet. Dida i stara mama, čiča i nina (stric i strina), Neka od strica, Marica i njezin brat, svi su se za istom sinijom hranili. Mama, tata, dida, stric i strina su radili na njivi pa ih je othranila stara mama, za njih devet kuhala je tri puta dnevno. Nije, kaže baka Marica, bilo pilića iz hladnjaka, moralo se s avlije zaklati.
Djeca su joj pomagala koliko su mogla i znala. „Nama je bilo samo jedanput rečeno i više se nije ponavljalo. Moj je dada držao ždribce za prijepust i tu su svaki dan dolazile kobile. On je samo jedno rekao Kad je kobila tu, neću da vas vidim na avliji, da se ždribac ne plaši. To je bilo posvetito“, priča nam baka. Meli su avliju, trim, a stara mama im je govorila Ne mete se samo kod popa, izmeti i kud đaci idu. Imali su i puno živadi, 70 komada pataka. To se sve za perje pripremalo za Maricu i Neku. Puno su radili, ali imali su i vremena za igru u obližnjoj suvari.
Predivno su ih, nastavlja, dida i baka odgajali: „Oni su poštenje utkali u nas. Kad smo išli u školu dida je govorio – Nemojte da donesete pisaljku ili gumicu tuđu. Krene se od igle i dojde se do konja“. Dida ih je učio poštenju, a stara mama Bogu bojaznosti. S njome su išli na devetnice, večernice, vjeronauk, pjevanje… U ožujku se molila devetnica svetom Josipu, ona bi unucima rano napravila užinu, spremili bi se i krenuli na molitvu u 14h. Marica ju moli dandanas.
Stara mama imala je svoje principe, kad nešto kaže tako je i bilo. Dida je bio nježniji, možda jer je kao mali ostao bez oca i majke. Ali bio je jako načitan. Novine su mu redovno dolazile i on bi ih čitao na hrastovom stolu ispred kuće, a u kalendar je zapisivao sve o svojim životinjama. Dedu s mamine strane nije upoznala jer je poginuo u ratu, a baka Eva, od milja Ševa, živjela je nekoliko kuća dalje. „Sjećam se nje i kako je vukla noge kad pojde našoj kući, ali nisam puno morala kod nje jer sam imala svoju staru mamu. Ona nam je bila sve“.
Živjelo se tada pravo po šokački. Za bolje nisu znali, a bili su sretniji. Puno više nego djeca danas, kaže Marica. „Sve što dobijemo odma se na troje dililo. Naši s vašara donesu bombone, a mi ih metnemo na tri rpice. Moja Neka je bila šmljekava za hranu, znali smo da jede želudac i đigerice od živadi, ne bi ja i brat to uzeli. To je bilo samo njezino“, sjeća se uz tugu što danas toga više nema. Čak se, dodaje, izgubila i prava šokačka rič. „Za mene su čakšire, za muža hlače, pa sin često nije znao što je ispravno. Više ne govorimo da idemo sjesti za siniju, već za stol, jer djetetu će se smijati kad dođe u vrtić“, priča nam Šokica s pedigreom, kako se sama nazvala.
Sjeća se i prvih Vinkovačkih jeseni na kojima je bila dio Otočkih svatova. U kuću su im dolazili Vanja Radauš i njegova Jelka, Tuca, Takšić, Oštrić, Žanić…Muž, iako Šokac, nije volio nošnju, ali su ga uspjeli nagovoriti da se obuče za slikanje. Oni su to voljeli i živjeli.
„Mame su curicama koje idu u školu šile šicane suknjice, oplečke i male kecelje, cupove. Mi smo to nosili, nisam išla u haljinama. Šile su se i zembilčiće u kojima smo nosili pisaljku i pločicu”, podsjetila se na svoje djetinjstvo. Nije bila u KUD-u, ali išla je u Vinkovce na Vinkovačke jeseni. Voli ih, kaže, izvorne, onakve da u potpunosti predstave život kakav se nekad živio. Primjerice kako se Božić kitio krizban svilenim bombonima i prskalicama, bilo je veselje, slama se unosila u kuću, presvlačili kreveti, šivala su se nova ruva, a posebno su svečane bile polnoćke. Poklade su počinjale na Vrtićevu sridu, ništa se taj dan nije radilo, samo se tarabanilo. Slijedio je Debeli četvrtak, Mišji petak, Zaklopita subota i Otklopita nedilja.
Divanili smo mi još i o tome kako je udana u Maršinu kuću, Štivićević je djevojački, a šokački se nosi otkako je krenula u školu. „Samo što se nisam tako rodila”, podvlači naša Marica, prava riznica izvornog šokačkog bogatstva. Zimi su noge grijali na zagrijane cigle, dida im je razgrtao snijeg da mogu hodati po njemu u svojim štrikanim papučama, dijelili su čak i običnu jabuku, umjesto sokova pili širu, u trgovini kupovali samo germu i ulje i jeli ono što su sami proizveli. I apsolutno ništa im na ovom svijetu nije falilo. Bili su sretni.
