Dan očeva obilježava se svake godine 19. ožujka, na blagdan svetog Josipa koji se u kršćanskoj tradiciji smatra zaštitnikom obitelji i uzorom očinstva. Ovaj dan prilika je da se istakne važnost očeve uloge u odrastanju djeteta, ali i da se podsjetimo kako očinstvo nije samo biološka činjenica, već prije svega odnos, prisutnost i svakodnevna briga.
A kako djeca zapravo vide svoje očeve? Najiskreniji odgovori dolaze upravo od onih najmlađih. Predškolci „Bubamarci“ vinkovačkog vrtića „Mali princ“ bez zadrške su podijelili svoje misli otkrivajući koliko su očevi važni u njihovim malim, ali značajnim svakodnevicama.
Kada govore o tome što njihovi očevi najbolje znaju raditi, odgovori su raznoliki i često vrlo konkretni. „Moj tata zna najbolje voziti bicikl“, kaže Marta dok Matej ističe da njegov tata zna kuhati. Klara vjeruje da njezin tata zna najbolje boksati, a Petar i Patrik ponosno naglašavaju vozačke vještine svojih očeva. Leon pak vidi svog tatu kao pravog graditelja jer, kako kaže, zna graditi kuće. Ipak, dječja iskrenost dolazi do izražaja i kada priznaju slabosti. Mateo jednostavno kaže: „Moj tata ne zna popravljati.“
Igra je neizostavan dio odnosa između očeva i djece. „Tata na trampolinu baca lopte visoko i onda ja branim“, opisuje Šimun dok Leon i Matej s očevima najčešće igraju nogomet. Klara pak ističe kako joj je najdraže igrati društvene igre, posebno „Čovječe, ne ljuti se“ iako tata često pobjedi.
Najdraže aktivnosti s tatom često su jednostavne, ali djeci neizmjerno vrijedne. „Zajedno idemo na sladoled“, kaže Karla dok Leon voli šetnje i iste te slatke male rituale. Marin s ponosom ističe kako voli ići s tatom na posao jer, kako kaže, liječi ljude dok Mihael kroz zajedničko popravljanje i rastavljanje stvari uči nove vještine. „Rastavio sam stari printer. Puno naučim od njega“, zaključuje.
Humor je važan dio odnosa, a očevi su često glavni zabavljači. „Kad smo na bazenima, baca me u vodu i gnjuri“, kaže Borna dok Lara i Karla opisuju slične situacije na moru.
Naravno, ni očevi nisu savršeni. Djeca to primjećuju i bez zadrške govore o tome. „Ne zna salto unazad“, kaže Leon dok Šimun smatra da njegov tata ne zna zamijeniti ulje na autu. Karla pak ističe jednu svakodnevnu situaciju. „Ne zna napraviti mojoj maloj seki rep. Iza zna, ali naprijed ne“, ističe.
Zaboravnost je još jedna ljudska osobina koju djeca primjećuju. Šimun se prisjeća kako je tata zaboravio kupaći kostim, a Franka dodaje da se njezin tata često vraća kući po novčanik ili cigarete.
Dječja mašta daje poseban uvid u to kako vide svoje očeve, a odgovori na pitanja o superherojima i životinjama otkrivaju koliko su im tate zapravo već sada heroji. Kada bi imali nadnaravne moći, očevi bi, prema njihovim riječima, bili brzi, snalažljivi i sposobni riješiti svaki problem u trenu. „Da bude brz“, kaže Mateo dok Borna dodaje kako njegov tata već sada „zna brzo trčati“. U dječjim očima, ta brzina nije samo fizička, nego i simbol spremnosti da tata uvijek dođe kad treba.
Neki očevi, barem u mašti, imaju i vrlo konkretne „supermoći“. Matej smatra da njegov tata može „za pet minuta nešto popraviti“ što ga automatski svrstava među prave junake svakodnevice. Mia bi svom tati dala sposobnost bacanja mreže poput Spidermana, inspirirana željama mlađeg brata, dok Lara i Šimun ističu jednu možda i najvažniju moć, a to je sposobnost skrivanja i igre.
Kada očeve zamišljaju kao životinje, djeca ih biraju s jednakom dozom mašte i emocije. Marin bi volio da njegov tata bude tigar „da može sve pojesti“, što govori o snazi i zaštitničkoj ulozi koju djeca pripisuju očevima. Mia bira pandu, simbol nježnosti i topline dok Klara svog tatu vidi kao medu kojeg obožava. Fran pak daje možda najduhovitiji odgovor. Njegov tata bio bi konj zato što uvijek jaše na njemu otkrivajući koliko su očevi često i partneri u igri, ali i prijevozno sredstvo u dječjim avanturama.
U svim tim odgovorima jasno je da djeca svoje očeve vide kao snažne, zabavne, sposobne i, prije svega, dostupne. Oni su istovremeno zaštitnici, učitelji i suigrači, a upravo ta kombinacija čini ih pravim junacima svakodnevice.
Kada bi imali cijeli dan samo za sebe, želje su jednostavne i dirljive – odlazak na pecanje, izlet u Osijek, igraonica, sunčanje ili samo zajedničko vrijeme kod kuće. Upravo ti odgovori potvrđuju koliko djeci znači prisutnost, a ne materijalne stvari.
Na pitanje kako znaju da ih tata voli, odgovori su možda i najemotivniji. „Zato što me stalno grli, stalno se mazimo“, kaže Franka, dok Marta opisuje trenutke kada je tata tješi nakon pada s bicikla.
Očevi su i učitelji. Uče djecu voziti bicikl, igrati nogomet, popravljati stvari. Oni su uzori čije ponašanje djeca upijaju i oponašaju. Matej smatra da je njegov tata poseban zato što puno radi pokazujući kako djeca već u ranoj dobi prepoznaju trud i odgovornost.
Poruke koje bi djeca uputila svojim očevima za Dan očeva jednostavne su, ali snažne: „Da ga volim“, „Nacrtao bih mu čestitku“, „Poklonila bih mu čokoladu“, „Rekla bih mu da ga volim“.
Za kraj, na pitanje zašto je njihov tata najbolji na svijetu, odgovori ponovno vode prema zajedničkim trenucima – igri, smijehu i pažnji. Upravo ti trenuci ostaju najdublje urezani u dječje uspomene.
Jer, svatko može biti otac, ali biti tata ne može svatko. Biti tata ne znači samo osigurati materijalne uvjete ili ispuniti osnovne roditeljske obveze. Biti tata znači biti prisutan – fizički i emocionalno. To znači odvojiti vrijeme za igru, za razgovor, za smijeh, ali i za utjehu kada je najpotrebnija. Ne samo u ranom životu nego i kasnije.
Djeca ne pamte skupe poklone ni velike geste onako kako pamte male, svakodnevne trenutke – odlazak na sladoled, vožnju bicikla, igru skrivača ili jednostavno zajedničko sunčanje na ležaljci. Upravo u tim trenucima gradi se odnos povjerenja i sigurnosti. Kroz njih djeca uče što znači ljubav, pažnja i bliskost.
Važno je naglasiti i da su očevi, svjesno ili nesvjesno, modeli koje djeca neprestano promatraju. Njihove riječi, postupci i način na koji se odnose prema drugima ostavljaju dubok trag. Djeca kroz njih uče kako rješavati probleme, kako pokazivati emocije i kako se odnositi prema svijetu oko sebe. Upravo zato očinska uloga nosi veliku odgovornost, ali i neizmjernu vrijednost.
Ovi iskreni dječji odgovori podsjećaju nas kako djeci nije potreban savršen tata. Potreban im je onaj koji će biti tu. Onaj koji će ih saslušati, zagrliti, naučiti ih nešto novo i nasmijati ih i onda kada to najmanje očekuju.
Na kraju, možda je upravo dječja perspektiva najtočnija. U njihovim očima, tata je i superheroj i medo, i učitelj i prijatelj. A najveća „supermoć“ koju može imati nije brzina ni snaga, nego vrijeme koje je spreman podijeliti sa svojim djetetom.
