Ona je primjer kako se ljubav prema folkloru prenosi s koljena na koljeno, iz srca obitelji u srce djeteta. Laura Koprivnjak od svoje četvrte godine aktivna je članica Kulturnog centra Gatalinka. Nije ni čudo jer i mama i baka bavile su se folklorom.
„U Gatalinku sam došla još kao mala. Iz tog doba sjećam se velike prostorije s ogledalima. U početku smo pjevali i plesali“, prisjeća se.
S godinama se javila i želja za sviranjem. Prvi instrument bila je bisernica, mala tambura koja je savršeno pristajala uz njezinu visinu.
„Moji su mi kupili bisernicu kao prvi instrument. Krenula sam svirati sa šest godina. Nije bilo teško jer sam vježbala. Baš sam to voljela kao i danas“, priča multitalentirana mlada Vinkovčanka prisjećajući se i svojih prvih pjesama „Kalendari“ i „Nebesko kolo“.
Danas posjeduje niz instrumenata koji mogu tvoriti cijeli mali orkestar.
„Bisernica mi je prvi instrument. Sviram i samicu. Naučila sam jedinku, a nakon toga i dvojnice. Sviram mandolinu i mandolu pa i usnu harmoniku i dude. U glazbenoj školi svirala sam klavir, a prije sam svirala i gitaru.“
Osim sviranja, Laura jednako uspješno i pjeva. A onda su došle i gajde.
„Otišli smo na seminar u Županju kojeg je vodio Stjepan Večković, multiinstrumentalist, graditelj glazbala i član orkestra LADO… Prema planu, trebala sam svirati jedinku. Znala sam ju svirati, ali sam htjela nešto novo naučiti. Tamo sam otkrila gajde i odmah pitala Večkovića mogu li ih probati. Oduševile su me“, otkriva. Prvi sati s gajdama bili su zahtjevni.
„Puše se kroz pisak i sav taj zrak odlazi u veliki mijeh. Na ramenu imamo buždon koji proizvodi duboki zvuk. Zatim na prebiraljku stavljamo prste. Trebalo mi je nekoliko dana da naučim puhati i prebirati prstima. Nakon puno sati vježbe, bude sve lakše“, reći će.
Planova ima još.
„Voljela bih naučiti svirati dijatonsku harmoniku koja se inače svirala u Istri“, kaže Laura i pritom naglašava da kod nje pravila nema. Jednako voli žičane, puhačke i instrumente s tipkama.
„Cilj mi je naučiti svirati što više instrumenata“, dodaje o svojim planovima.
No njezin glazbeni put nisu samo note i instrumenti. To su i prijateljstva, uspomene i putovanja. Proputovala je pola Europe, od Makedonije i Slovačke, preko Slovenije i Češke, sve do Francuske.
„Pamtim nastup u Francuskoj na jednom velikom međunarodnom festivalu. Mi smo predstavljali Hrvatsku. Zanimljivo je to što prije nastupa vlada ta nervoza, spremanje u nošnje, frizure, a kad izađemo na pozornicu, kao da nervoze nikada nije bilo. Sve bude odlično“, prisjeća se i smatra kako je to rezultat vježbe. A pred njom je i nova stepenica. Upravo je upisala glazbenu gimnaziju u Vinkovcima. Smjer tambure bio je logičan izbor.
Cilj je jasan. Jednoga dana upisat će i glazbenu akademiju, u Zagrebu ili Osijeku. Do tada, Laura nastavlja širiti svoj svijet instrumenata i potvrđivati da je njezin DNK uistinu isprepleten s pjesmom, plesom i zvukom tradicije. A ima i gdje. Kulturni centri, KUD-ovi naše su tradicijsko blago koje bismo trebali cijeniti malo više nego što to činimo, priključiti im se. Jer tradicija nije samo čuvanje prošlosti, nego i ulaganje u budućnost. U Laurinim rukama tambura, gajde ili harmonika nisu tek instrumenti nego i glas naslijeđa koje živi i raste. Ako s 15 godina svira gotovo čitav orkestar, tko zna gdje će je odvesti sutra. Jedno je sigurno – o Lauri Koprivnjak tek ćemo slušati.
