Gostovanje vinkovačkog kazališta Joza Ivakić u koprodukciji s Hrvatskim kazalištem iz Pečuha s predstavom Vrzino kolo Vinkovčanina Joze Ivakića, početkom rujna u režiji Vjekoslava Jankovića u zagrebačkom HNK povijesnog je značaja za vinkovačko kazalište ali i Vinkovce.
U stogodišnjoj povijesti kazališta to je jedno od najvećih priznanja vinkovačkom teatru.
Prigoda je da se prisjetimo nekih crtica iz bogate povijesti vinkovačkog kazališnog života. Naposljetku, nismo li već desetljećima zahvaljujući kazališnim entuzijastima grad Festivala glumca, Lutkarskog proljeća i drugih kazališnih priredbi. Isto tako na vinkovačkoj kazališnoj pozornici svoje prve korake načinilo je nekoliko fantastičnih glumica i glumaca koji su se upisali u red najvećih u doba bivše Jugoslavije, ne samo Hrvatske, a koji su ostvarivali velike uloge u uglednim kazalištima, filmovima i popularnim televizijskim serijama. O njima, legendama hrvatskog i vinkovačkog glumišta puno je toga napisano i u javnosti obznanjeno. U raznim leksikonima, enciklopedijama i knjigama upisana su imena i podaci o dostignućima Nade Subotić, Ive Ficija, Vanje Dracha, Mate Ergovića, Rade Šerbedžije, Duška Gojića, Ive Gregurevića, Žarka Mijatovića, Mirjane Remlinger, Vesne Tominac, Ksenije Bašić i nekolicine drugih.
Cijelu povijest vinkovačkog kazališta i njihovog opusa ispisali su i ispisivat će kazališni stručnjaci i kroničari. U povodu ovoga velikoga uspjeha današnjeg vinkovačkog glumačkog ansambla želim s nekoliko crtica podsjetiti i na one o kojima se manje zna, koji su se zadržali u matičnom kazalištu iako su imali prilike i mogli otići u veća kazališta i desetljećima na visokoj razini održavali kontinuitet kazališnog života koji je službeno započeo 1917. godine.
Prema zapisima istraživača koji su se bavili poviješću kazališnog života u Vinkovcima predstave u Vinkovcima održavale su se već u 19. stoljeću pri svršetku vojnograničarskog razdoblja. Sve do svršetka Prvoga svjetskoga rata, pa i u periodu između dva velika rata u Vinkovcima u neprimjerenim uvjetima tadašnjih svratišta i ugostiteljskih objekata Kod crnog konjića, Lehrnera, K austrijskom caru, Slavoniji i drugima na, kako je o tome pisao Joza Ivakić pozornicama sklepanim od daščurina i ponjavama koje su služile kao zavjese i scenografija, gostovale su neke tada poznate glumačke trupe. Također predstave su održavali članovi tadašnjih vinkovačkih društava Veseli pustinjak i Gospojinsko društvo.
Na inicijativu Gospojinskog dobrotvornog društva u Vinkovcima osnovano je Diletantsko kazalište čiji je osnivač bio svestrani vinkovački kulturni poslenik Slavko Janković. U svratištu Lehrner 8. prosinca 1917. g. Diletantsko kazalište izvelo je jednočinke Prosci Ise Velikanovića i Začarani ormar Ferde Ž. Milera. Unatoč Jankovićevim nastojanjima da održi kazalište njegov rad zamro je krajem Prvoga svjetskoga rata.
U razdoblju između dva svjetska rata Hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo Relković organiziralo je poneku predstavu, a gostovanja kazališnih trupa bila su sve rjeđa. Nakon Drugoga svjetskoga rata osnovano je prvo profesionalno Narodno kazalište koje je već 15. srpnja izvelo dramu Požar strast Josipa Kosora. Poslije zamiranja Narodnog kazališta, realizaciju predstava preuzeo je RKUD Nikola Demonja koji je djelovao pod pokroviteljstvom Kotarskog sindikalnog vijeća.
U rujnu ( ili studenom) 1948. g. Vojin Dubajić redatelj prve i jedine predstave Narodnog kazališta okupio je skupinu glumaca pa je osnovano Gradsko narodno kazalište koje je bilo smješteno u tadašnjem Domu kulture ( ranije Hrvatski dom) s kojim je započelo drugo razdoblje profesionalnoga kazališta u Vinkovcima. Ravnatelj je bio Vojin Dubajić, po potrebi redatelj i glumac, a u ansamblu bili su glumci Stjepan Fajfer, Franjo Jelinek, Dušan Šuša, Ljubomir Teodorović, Josip Markovinović, Mirjana Župančić. Bilo je uključeno i nekoliko gimnazijalaca među kojima su se isticali Nada Subotić i Ivo Fici. Scenografiju je radio vinkovački boem, slikar Ivan Lorenc.
Gradsko kazalište izvodilo je predstave tri puta tjedno u preuređenoj dvorani nekadašnjeg kina Slavija. S predstavama gostovali su i u vinkovačkoj okolici. U kolovozu 1952. g. kazalište promijenilo je status i postalo Gradsko amatersko kazalište, a njegov ravnatelj od 1952. – 1957. g. bio je već iskusni glumac i redatelj Dušan Šuša. U Vinkovcima tada gostovali su poznati hrvatski kazališni redatelji koji su režirali predstave. Kazališni ansambl se povećao i uz starije glumce osnažio mladim glumcima. Na repertoaru bila su dramska djela stranih, posebno američkih pisaca, komedije i djela poznatih hrvatskih autora. Kazalište je gostovalo diljem zemlje, a zbog kvalitete izvedbi dobivalo brojna priznanja i nagrade na republičkim i saveznim susretima i festivalima kazališnih amatera.
Od toga vremena pa nadalje na čelu kazališta kao ravnatelji, redatelji glumci i scenografi nalazila su se eminentna imena hrvatske književne i kazališne scene. Miroslav S. Mađer pjesnik, prozni i dramski pisac, profesor, novinar, redatelj koji je glumio u prvoj poslijeratnoj predstavi, dužnost ravnatelja obavljao 1961.- 1962. godine. Vladimir Rem, pjesnik, esejist, novinar dužnost ravnatelja obnašao je 1967.- 1979. g. te osnovao Omladinsku eksperimentalnu scenu na čijim su predstavama uz ostale sudjelovali Rade Šerbedžija i Duško Gvojić. Rano preminulog scenografa Ivana Lorenca zamjenjivali su poznati vinkovački slikari da bi u narednom razdoblju to postao akademski slikar Joza Mataković.
Godine 1969. kazalište je promijenilo naziv u Amatersko kazalište, a sedamdesetih godina 20.-tog stoljeća došlo je do smjene generacija i pojave nove skupine glumaca. U režiranju predstava u prvi plan došao je Himzo Nuhanović. Od rujna 1971. kazalište je dobilo naziv Kazalište Joza Ivakić, a poprsje jednoga od najvećih vinkovačkih pisaca i čovjeka vezanog ne samo za vinkovački, već i hrvatski teatar postavljeno je pred zgradom kazališta. Od 1979. g. kazališni život odvijao se u sklopu Centra za kulturu Radničkoga sveučilišta Nada Sremec. Sredinom osamdesetih zbog dotrajalosti zgrade sagrađene 1950. g. kazališni život zamire. Već za vrijeme Domovinskog rata okuplja se kazališna družina koja je 17. listopada 1992. g. u režiji Himze Nuhanovića u prostorima OŠ A. G. Matoš izvela Predstavu Satir. Novo poglavlje u kazališnom životu Vinkovaca započelo je 2002. g. kada je zgrada kazališta obnovljena i tehnički opremljena, a kazalište kojim je ravnao glumac i slikar Ivica Zupković u srpnju 2007. g. steklo profesionalni status.
Uz već spomenute glumačke velikane duboki trag u kazališnom životu Vinkovaca, pa i šire ostavile su neke od osoba o kojima je ovdje zapisano nekoliko osnovnih podataka.
Vojin Dubajić, glumac, redatelji kazališni ravnatelj, brat je poznatog glumca Dejana Dubajića. U nekoliko mjesta službovao je kao učitelj, a 1935. g doselio se u Vinkovce gdje se istaknuo kao glazbeni pedagog, zborovođa i glumac. Isticao se kao glumac širokih repertoarskih mogućnosti, a pamti ga se i kao redatelja prve vinkovačke kazališne predstave nakon Drugog svjetskog rata.
Dušan Šuša rođeni Vinkovčanin završio je osnovnu školu i gimnaziju u Vinkovcima, a studij šumarstva u Zagrebu. Jedan je od glumaca koji je nastupao u prvom poslijeratnom glumačkom ansamblu. Režirao je brojne predstave, a od 1952. – 1957. obnašao je dužnost ravnatelja kazališta. Jedno vrijeme bio je član HNK iz Osijeka i u sezoni 1964./65. ravnatelj osječke Drame. Kao glumac bio je zapažen po komediografskim ulogama. Zbog ljubavi prema matičnom kazalištu i rodnome gradu vinkovačke kazališne daske nije zamijenio onima u slavnom HNK u Zagrebu.
Ljubomir Teodorović od osnutka Gradskog narodnog kazališta bio je njegov član djelujući kao glumac, redatelj, a od 1963. – 1967. g. kao ravnatelj. Bio je vrlo uspješan u komediografskim predstavama. Nekoliko sezona glumio je u Narodnom pozorištu u Subotici.
Frano Jelinek Beli, legenda vinkovačkog kazališnog amaterizma bio je član vinkovačkog kazališta od 1947./48. g. Godinama glumio je najveće i najodgovornije uloge. Animirao je mlade vinkovačke gimnazijalce i uključivao u kazališni život Vinkovaca. Odolijevao je brojnim ponudama velikih kazališta Hrvatske, uključujući HNK iz Osijeka i Zagreba, no ostao je vjeran vinkovačkoj kazališnoj sceni. Bio je maestralan tumač lika Đuke Begovića za koji je dobivao aplauze na svim pozornicama i komplimente eminentnih kolega glumaca, posebno od glumačkog velikana Fabijana Šovagovića.
Slavu i ime vinkovačkoga kazališta i Vinkovaca pronio je i Ivo Fici, u početku glumac amater, potom pisac te profesionalni član zagrebačke Gavelle koji je u vinkovačkom kazalištu radio kao gost redatelj.
San i želje ovih velikana i velikog broja glumaca, nastupiti na pozornici zagrebačkog HNK doživio je sadašnji glumački ansambl predvođen ravnateljem Zdenkom Rečićem na povijesnoj predstavi u Zagrebu.
