Kronološki, s Ivicom Aničićem nastavljamo pratiti događanja iz povijesti HNK Cibalia kroz sezone (1960./61., 1961./62., 1962./63., 1963./64., 1964./65., 1965./66.,1966./67., 1967./68.)
Dinamu se u Slavonskoj ligi u sezoni 1961./62. priključio još jedan vinkovački klub. Bila je to Lokomotiva (današnji HNK Vinkovci) koja je 60-ih godina prošloga stoljeća bila veliki sportski suparnik susjedu iz Lenija. Nerijetko su željezničari zagorčavali Dinamu život. U sezoni 1963./64. Lokosi su bili tek na bod od naslova prvaka i kvalifikacija za drugu ligu što najbolje pokazuju dobre igre vinkovačkih čađavaca. Još dva puta bili su treći.
U sva tri navedena plasmana Dinamo je završavao na četvrtom mjestu. Osim u prvenstvu tih godina, Dinamo i Lokomotiva imali su posve izjednačen omjer i u kupu. U šest srazova obje su momčadi bile uspješne po tri puta.
U svibnju 1963. predsjednik kluba Mika Blažanin uz gradonačelnika Dragutina Žanića sa suradnicima uspijevaju izgraditi novi zaokruženi stadion s novim terenom, atletskom stazom i zapadnom tribinom s popratnim sadržajima. U izgradnji stadiona sudjelovali su sportski radnici, djelatnici klubova, vojska i mladež.
Svečano otvorenje održano je 25. svibnja 1963. na ondašnji Dan mladosti po kojem je stadion i dobio ime. Pred 15 tisuća gledatelja i čak 1200 sudionika programa odigrana je utakmica bez pobjednika između reprezentacije Vinkovaca i mostarskog prvoligaša Veleža (2:2). Drugog dana proslave odigrane su još dvije prijateljske utakmice. Velež je pobijedio Dinamo, a Famos iz Hrasnice domaću Lokomotivu.
Nakon tri četvrta, dva treća i drugog mjesta na ljestvici, bijelo-crveni su se konačno, na radost svojih navijača nakon deset godina, ponovno plasirali u drugu ligu.
U toj 1967./68. Dinamovom taboru priključuje se Milan Vještica iz Lokomotive, Pezelj i Ivica Šesto iz Spačve, a koji će u godinama koje slijede postati najbolji klupski strijelac u povijesti. Nadalje, Petar Plavšić iz Graničara, Bjelić iz osječke Slavonije, Živković iz Šparte, Jašarević iz Bosanskog Broda…
U prvenstvu tijesnu su utrku vodili Dinamo i Jovalija iz Valpova izmjenjujući se na vrhu ljestvice. Treća je bila Lokomotiva koja je u proljeće odigrala 2:2 s Dinamom i tako uskratila bijelo-crvene za prevažan bod. No, na tu je utakmicu vodstvo Dinama uložilo žalbu. Smatrali su kako Pinkec Janković nije smio biti u zapisniku naveden kao trener i istovremeno nastupati kao igrač. Žalba je prvotno odbijena, ali HNS na višoj razini odluku poništava u korist Dinama. S tom pobjedom odnosno oba boda na kraju sezone, Dinamo se izjednačio s Jovalijom i na bolju gol razliku postao prvak. Lokomotiva je završila treća, a još jedan vinkovački klub Spačva, deseta u konačnom poretku na tablici.
Za potpun uspjeh i plasman u drugu ligu, Vinkovčane su još čekale kvalifikacije sa Zadrom i Orijentom. Nošeni domaćim navijačima i golovima Ivice Šeste bijelo-crveni su nadmoćno nakon deset godina ponovno postali drugoligaši. Izuzev Šeste koji je svojim golovima bio najzapaženiji u kvalifikacijama, sezonu u 58 prvenstvenih, kup i prijateljskih utakmica s 51 pogotkom obilježio je Mirko Krizmanić.
Drugoligaško skupljanje iskustva (1968./69., 1969./70., 1970./71., 1971./72., 1972./73.)
Nakon deset godina, vinkovački Dinamo ponovno se vraća u drugi rang nogometnog natjecanja. Postojale su četiri drugoligaške skupine i sve su bile jake lige. Dinamo se nalazio u grupi s Osijekom, BSK-om iz Slavonskog Broda, Spartakom iz Subotice, Novim Sadom, Slobodom iz Tuzle, Proleterom iz Zrenjanina…
Dolaskom nekadašnjeg velikog igrača i reprezentativca za trenera Gustava Lechnera koji je zamijenio Cicu Vukušića, drugoligaški status sačuvan je u posljednjem kolu na gol razliku. Uslijedile su četiri sezone u kojima je Dinamo želio više, ali više od ostanka u drugoj ligi nije uspijevao. Nakon do tada najboljeg 7. mjesta na ljestvici u sezoni 1972./73., a uslijed reorganizacije sustava natjecanja odnosno smanjenja s četiri na dvije druge lige, nogometaše Dinama za potvrdu drugoligaškog statusa čekale su kvalifikacije s Rovinjom.
Pred deset tisuća gledatelja, golovima Ivice Šeste koji je tih godina svojim pogotcima gurao Dinamo i Žgele, koji je s klupe zamijenio Petra Bručića i u 15 minuta postigao tri pogotka, ostvarena je velika pobjeda za miran uzvrat. U Rovinju je s novom pobjedom 3:0 Dinamo potvrdio svoju superiornost pa je već tjedan dana nakon kvalifikacija mogao početi s pripremom početka nove drugoligaške sezone.
Uz Bručića, Šestu i Žgelu, drugu ligu osigurali su Skeledžija, Bogdan, Sekulić, Maroslavac, Šafran, Plavšić, Cestar, Kesić, Kurbanović, Rodić, Iživkić, Kalaica, Kurcinak, Mandić i treneri Cico Vukušić i Antun Turda.
Posrtaj ipak nije poljuljao velike ambicije (1973./74., 1974./75.)
U prvenstvo 1973./74. Dinamo ulazi odlično i nakon jeseni zauzima visoko 3. mjesto na ljestvici. U proljeće dolazi do neočekivanih poraza i pada na dno ljestvice.
U trećoj ligi s novim trenerom Ivanom Rukavinom i njegovim pomoćnikom Marijanom Nosićem, Dinamo iznenađujuće zaostaje sedam bodova za Solinom no kako prvenstvo odmiče klub iz Lenija opravdava ulogu favorita za naslov kojeg na kraju osvaja s pet bodova ispred drugoplasiranog Solina.
Najbolji strijelac SP u Čileu, Dražen Jerković u Dinamu (1975./76.)
Uoči početka sezone trener Ivana Rukavina spriječen bolešću ne može voditi momčad pa Uprava kluba na čelu s Mikom Blažaninom, Anđelkom Bilušićem i Antunom Čilićem za trenera dovodi Dražena Jerkovića, svjetski poznatog centarfora, najboljeg strijelca Svjetskog prvenstva u Čileu 1962. godine. Drugoligaški status uz još jednu dobru jesen i slab proljetni dio prvenstva, usprkos brojnim ozljedama igrača, sačuvan je čime je ispunjen glavni cilj kluba. U kup natjecanju Dinamo ostvaruje svoj najveći uspjeh. U četvrtfinalu u Novom Sadu, Vinkovčani su zaustavljen u lutriji penala. Na kraju sezone najdugovječniji predsjednik kluba Mika Blažanin, nakon pune 24 godine, povlači se s dužnosti. Njegovu fotelju nasljeđuje Tomislav Ledić, a novo vodstvo kluba zbog velikih zasluga, Miku imenuje doživotnim počasnim predsjednikom.
Otto Barić slaže temelj za prvu ligu (1976./77., 1977./78., 1978./79.)
Nakon što je Dinamo osigurao ostanak u drugoligaškom društvu, prioritet nakon povratka u 2. ligu, trenera Dražena Jerkovića naslijedio je Otto Barić stigavši iz NK Zagreb. Dolazak planetarno popularnog Jerkovića, potom Otta Barića pokazat će se kao prekretnica za klub iz Lenija. Uz svoje pomoćnike Cicu Vukušića i Marijana Nosića, Barić slaže temelj budećeg vinkovačkog prvoligaša.
Od aktivnog igranja opraštaju se veliki klupski igrači Vlado Maroslavac, Branko Skeledžija, Franjo Cestar, a u Vinkovce iz Hajduka stižu Tomo Radić i Pavle Strugačevac. Iz zagrebačkog Dinama Vinkovčane pojačavaju braća Nenad i Srećko Lušić. Iz Posavine stižu Ivica Tunjić i kasnije jedan od najvećih vinkovačkih nogometaša Sulejman Halilović. Iz klupske škole seniorima se priključuju Mijo Ručević, Miroslav Vitković…
U pripremama pada beogradski Partizan, tijesno se gubi od tada prejakog i kompletnog Hajduka (1:0). Pred deset tisuća gledatelja Dinamo Vinkovci ostaje neporažen u prijateljskoj utakmici sa Zagrebom i zagrebačkim Dinamom. U osmini finala kupa, riječki prvoligaš pobjedom od 1:0 teško prolazi dalje. Dinamo pokazuje da se sa svima, pa i prvoligašima može ravnopravno nositi.
U tri sezone, koliko je Otto Barić bio u Vinkovcima, vinkovački Dinamo raste na svim razinama. Osvajala su se gornja mjesta na tablici, (jedno šesto i dva četvrta), no možda i važnije u tom trenutku od rezultata, prvoligaški je posložena organizacija i logistika unutra kluba.
Nastavlja se…
*Radi zaštite autorskog angažmana, drugi mediji/portali mogu preuzeti objavljeni tekst i fotografije isključivo uz dozvolu autora i navođenje poveznice na originalni tekst, u prvome odlomku prenesenog teksta.
