Nakon razornog potresa koji je krajem prošle godine pogodio Sisačko-moslavačku županiju, 33-godišnja Bojana Marušić iz Gline i njezina obitelj privremeno utočište pronašla je u Otoku. Na neko vrijeme nestao je onaj užasan osjećaj nemoći, tjeskoba, konstantna podrhtavanja i strah zbog kojega su noći provodili bez sna. Ovdje će biti još nekoliko dana, pa smo ih posjetili i čuli njihovu priču.
Nakon 29. prosinca, brojni stanovnici Banovine morali su napustiti svoje domove i otići negdje dalje. Hrvati su se ponovno ujedinili, pokazali svoje veliko srce i u svim krajevima pružili utočište ljudima u nevolji, a to su napravili i stanovnici naše županije koji su prvih dana, kako nam je rekao ravnatelj Crvenog križa Branko Tomić, primili 32 obitelji. Kako je vrijeme odmicalo, ljudi su se vraćali svojim kućama i trenutno je na području Vukovarsko-srijemske županije smješteno 14 obitelji. Jedna od njih je i Bojana Marušić iz Gline, sa suprugom Igorom, 16-mjesečnim sinom Neom, mamom i svekrvom smještena u Otoku u kući sestrinih prijatelja koji su trenutno u Njemačkoj.
“Dan prije ovog potresa dogovorili smo se da ćemo sljedeći put pod stol i tako smo i napravili. U trenutku potresa bili smo u dnevnom boravku, ja sam usisavala, a muž je držao Nea. Kada je počelo ja sam brzo razmaknula stolice i svi smo se bacili pod stol. Sin je nekontrolirano plakao, a ja sam pjevala da ga smirim”, počela je svoju priču Bojana, s knedlom u grlu i suzama u očima, ali i olakšanjem jer su svi ostali živi i zdravi. Nakon što se sve smirilo, istrčali su van iz kuće i sljedeća četiri sata proveli su vani, s povremenim odlascima u kuću po stvari koje su stavljali u auto. Najprije su otišli u Pulu kod muževljeve obitelji, zatim u Kutinu, a 8. siječnja stigli su u Otok.
“To je stalno drmalo, podrhtavalo, bude možda pola sata mira, pa onda opet. Mi smo klečali, pa nas je bacalo, kako je tek bilo ljudima koji su stajali. Moju mamu je bacilo na pod dok je trčala van, ali sreća brzo je došla susjeda i pomogla joj. Jako sam se bojala ulaziti natrag u kuću po stvari, čim zakoračim u nju imam osjećaj da trese i ja već trčim van”, dodaje.
U tim trenutcima nisu mogli uspostaviti mrežu, nije znala što joj je s mamom u Petrinji koja već i ovako teško hoda. Od šoka, kaže, pola toga se ni ne sjeća i tek je kasnije postala svjesna što se zapravo dogodilo. No, shvatila je tada koliko su materijalne stvari nebitne, da ništa na ovom svijetu nije važnije od zdravlja i života naših bližnjih. Teško je gledati prizore razrušenih domova, ali oni se uvijek mogu obnoviti i napraviti, živote nam nitko ne može vratiti i ta šteta je nedomjestiva.
U Otoku je Bojana sada sa sinom i mamom, a suprug i svekrva vratili su se nazad kako bi što prije osposobili svoje domove za život, a u međuvremenu su počeli i raditi. Njihova kuća nije jako stradala, popucala je i popadala žbuka, ima još nekih oštećenja, ali je sve izdržala. Nakon drugog potresa dimnjak je počeo padati i to se moralo skinuti, a popucao im je i temelj na tri mjesta. Otišla je i struja i cijevi od vode na spojevima, pa su svi zidovi bili mokri.
“Iako nismo tamo, psiha svoje radi. Ne znam kako su ljudi koji su ostali to sve izdržali, nama je barem malo lakše dok smo tu. Mi smo prvih dana bili u ogromnom stresu, noćima nismo spavali, bili smo nervozni i isplašeni, pogotovo maleni Neo kojemu je cijela situacija bila izrazito teška. S jedne strane se veselim povratku jer je ipak to moj dom, no s druge strane jako se bojim i nije mi svejedno. Trebat će nam vremena”, rekla je Bojana dodavši kako se nada da bi i njih troje kroz sljedećih desetak dana mogli krenuti put Gline. Puno ljudi koje zna u težoj su situaciji nego oni, a mnogi su skroz ostali bez svoga doma. Neki su zbog djece i životinja ostali tamo, neki su pak otišli na nekoliko dana da se odmaknu, neki su samo djecu odvezli, a neki su otišli i ne planiraju se više nikada vratiti. “Nikome ne želim da doživi ovo”, poručila je.
Napominje kako su Otočani vrlo gostoljubivi i da im je tamo lijepo i ugodno. Neizmjerno je zahvalna ljudima koji su im ustupili kuću u kojoj im apsolutno ništa ne fali. Susjedi su ih već prvih dana došli obići, a ne izostaju ni posjeti volontera Crvenog križa Vinkovci koji im jednom tjedno donesu higijenske potrepštine i hranu, predstavnika Grada Otoka od kojih su primili 800 kuna jednokratne potpore te djelatnika Centra za socijalnu skrb Vinkovci.
“Mobilni tim Gradskog društva Crvenog križa Vinkovci obilazi osobe s potresom pogođenog područja Sisačko-moslavačke županije koje su evidentirane kao smještene na području djelovanja Gradskog društva Crvenog križa Vinkovci, uručuje im humanitarnu pomoć i dijeli i prikuplja ispunjene Zahtjeve za jednokratnu pomoć stradalom stanovništvu. Radi se o podjeli financijskih sredstava koja su ljudi velikog srca uplatili na donacijski račun Hrvatskog Crvenog križa otvoren odmah nakon vijesti o razornom potresu”, rekli su nam u Crvenom križu. Potrebno je samo ispuniti zahtjev za isplatu novčane pomoći koja ovisi o prikupljenim i odobrenim zahtjevima te prikupljenim sredstvima.
