Peter Gabriel – Shaking The Tree (1990.)

Odmah na početku ove priče treba istaknuti subjektivnost prema ‘glavnom akteru’ – meni osobno jednom od najdražih likova sa šarene rock scene. Svoju karizmatičnost, istaknutu kroz zabavne, teatralne, a ujedno i originalne scenske nastupe s bivšom grupom Genesis, kao i svoju nedvojbeno prepoznatu autorsku originalnost – u samostalnoj karijeri sveo je na najpošteniji (ali zato i najteži) način, a to je direktni, jednostavni odnos iskazivanja svojih emocija, stremljenja i glazbenih vizija (uz ‘malu’ pomoć svojih glazbenika) publici, a da pri tome nije izgubio ništa od svoje lukrativne prošlosti – naprotiv!!

Riječ je, dakle o Peteru Gabrielu, frontmanu nekoć slavnih Genesisa, glazbeniku sasvim specifičnog glasa i neobičnog glazbenog opusa, sasvim sigurno jednom od najoriginalnijih i najosebujnijih autora progresivne glazbe. Svoju samostalnu karijeru gradio je na sličnim načelima kao što su to radili Bowie i Eno. Okružen relevantnim imenima (Phil Collins, Robert Fripp, David Rhodes, Daniel Lanois, Steve Lillywhite, Tony Levine, Manu Katche, P.P.Arnold, Kate Bush…), primjenjujući višegodišnje zanimanje za world music, kao i za suvremenu glazbenu tehnologiju – stvorio je (prije nikad viđen na rock albumu) pomalo stravičan mix  ambijentalne etno glazbe, s naglašenim ritmom afro udaraljki i napjeva. Reprezentativni uzorak može se pronaći u skladbi ‘Biko’, posvećenoj poznatom južnoafričkom borcu za crnačka prava, i u ‘Shaking The Tree’.

Transformacija njegove glazbe imala je inverzibilni smjer – iz crnog se pretvorio u bijelog labuda, iz dramatično čudnih uradaka i stihova poklonio je svijetu blaže forme začinjene viđenjima svakodnevnice, ljudske patnje i sreće, ljubavi i zlobe.

Pomalo razočaran sve većim obvezama koje show bussines nameće akterima s etabliranim statusom, na vrhuncu karijere Genesisa odlučno je kazao NE takvom načinu života. I dok je njegova bivša grupa gotovo bezbolno premostila njegov odlazak pronalaženjem novog vokala u svom bubnjaru Phil Collinsu, za Gabriela se nije čulo skoro dvije godine. Tada 1977. godine izlazi prvijenac jednostavnog naziva ‘Peter Gabriel I’. Album je sadržavao jednu od njegovih najboljih skladbi pod nazivom ‘Solsbury Hill’ u kojoj se pod krinkom folk–pop pjesme, obračunao sa razlozima svog odlaska iz Genesisa.

S albuma vrijedi istaknuti blues uradak ‘Waiting For The Big One’ i  himničnu ‘Here Comes The Flood’, pomalo na tragu radova iz Genesisa, a koju je u kasnijim izvedbama pretvorio u piano / vokal izvedbu.
Drugi album je, već pogađate, imao naziv ‘Peter Gabriel II’. Svjetlo dana ugledao je godinu dana kasnije u odnosu na prvijenac i u suradnji s Robertom Fripom (King Crimson) bio je podosta mračnije obojen, s tragovima eksperimentalne glazbe. Vrijedi izdvojit skladbu ‘On The Air’.

Treći album ‘Peter Gabriel III’ izišao je 1980. godine, ustoličivši možda i njegov prvi hit, skladbu ‘Games Without Frontiers’ nastalu uz vokalnu ispomoć Kate Bush. Svakako treba izdvojiti i ‘I Don’t Remember’ i već spomenutu ‘Biko’. Album je raskošno produciran od strane Lillywhitea, s naglašenim udaraljkama, te je trajno nagovijestio njegovu orijentaciju prema world music.

Na istom tragu je i album iz 1982., ‘Peter Gabriel IV’ (u SAD je izišao pod nazivom ‘Security’). Uspješno je spojio sve postulate glazbe ‘trećeg svijeta’ s poznatim rock formama, a naglašen primjerak toga je pjesma ‘Shock The Monkey’.

Svakako treba istaknuti njegove zasluge u utemeljenju WOMAD-a, najvećeg svjetskog world music festivala.
Da je Gabriel oduvijek bio na ‘ti’ sa stvaranjem dobre glazbe nije tajna, no 1986. godine na albumu pod nazivom ‘So’ predstavio je svoje možda najjače adute: dobre, čiste, prepoznatljive i pamtljivije glazbe kroz sljedeće uratke, koji predstavljaju sukus njegove karijere, a to su: ‘Red Rain’, ‘Sledgehammer’, ‘Don’t Give Up’ i ‘Mercy Street’.

Teška, nadasve uvjerljiva balada ‘Mercy Street’, začinjena diskretnim klavijaturama i pulsirajućim basom u prvom planu, stvara osjećaj potpune omađijanosti i prisiljava vas da se poput kobre gibate u njenom ritmu. Pjesma je inače posvećena američkoj pjesnikinji Anne Sexton.

Himnička, depresivno-proročka, aranžerski besprijekorna ‘Red Rain’ jedinstveni je i neponovljivi biser njegovog cjelokupnog opusa, opet s istaknutim basom i udaraljkama i vizionarskim stihovima.

Pravi megahit bila je ‘Sledgehammer’, pjesma u kojoj je na majstorski način spojio funk i ritmove afričkih plemenskih napjeva.

Melankolična laganica ‘Don’t Give Up’ je u dvoglasju s Kate Bush bila pun pogodak. Suradnja na ovom albumu proširila se i na senegalskog pjevača Youssoua N’Dourua u pjesmi ‘In Your Eyes’, te na Laurie Anderson u pjesmi ‘This Is The Picture’, a koju je uvrstila na svoj album ‘Mister Heartbreak’.
Album je inače osvojio prestižnu nagradu Grammy te je ostvario visoku nakladu. Iako je za istog sam Gabriel maksimalno kritički kazao da predstavlja krasnu ljušturu bez posebnog značaja – album ‘So’ je ipak album koji oduzima dah, te je ujedno i uvod u kasnije izvrsne uratke.

Dakle recenzija kompilacije ujedno je i zahvalan, ali i nezahvalan posao. Zahvalan iz razloga što pruža uvid u širi spektar interesa i glazbenih izražaja autora, a s druge strane ne pruža pravi uvid u eventualni koncept ili projekt samostalnog albuma. No u ovom slučaju, ova kompilacija je stvarno sve najbolje što je Gabriel uradio u svojoj originalnoj, bogatoj i nadasve uspješnoj karijeri. [SoundGuardian, 2011]

Izdavač: Virgin EMI / Real World, 1990/2014.

PETER GABRIEL: RED RAIN [1986]