Povodom Svjetskog dana pizze, koji se obilježava 9. veljače, priča o ovom univerzalnom jelu podsjeća koliko jednostavnost može biti trajna vrijednost.
Iako se pizza danas smatra globalnim gastronomskim simbolom, njezini počeci bili su daleko od glamura i priznanja. Nastala je u 16. stoljeću u Napulju, gdje su pekari komade tijesta koristili kako bi provjerili temperaturu peći prije pečenja kruha. Umjesto da ih bace, prodavali su ih na ulici po niskim cijenama, čineći ih dostupnima najsiromašnijim slojevima stanovništva. Ti su se komadi nadopunjavali rajčicom, začinima i onim namirnicama koje su bile pri ruci, a iz te je improvizacije postupno nastalo novo jelo.
S vremenom se pizza izdvojila kao samostalna namirnica i proširila izvan napuljskih ulica, osvojivši i bogatije slojeve društva. Krajem 19. stoljeća kušala ju je i talijanska kraljica Margherita, po kojoj je nazvana danas najpoznatija pizza s rajčicom, mozzarellom i bosiljkom. Taj je trenutak označio svojevrsnu prekretnicu – pizza je od hrane za puk postala jelo prihvaćeno u svim društvenim krugovima.
Od skromnog obroka do svjetskog fenomena, pizza je kroz stoljeća doživjela brojne transformacije, razvijajući bezbroj varijacija, stilova i interpretacija. Unatoč tome, zadržala je temeljnu jednostavnost zbog koje i danas ima posebno mjesto na stolovima diljem svijeta.
Upravo je ta jednostavnost osvojila i Igora Borosa, koji je prije nešto više od godinu dana otvorio vlastitu pizzeriju. „Odmalena sam volio tijesto. Ne samo pizzu, pravio sam i kiflice. Kod kuće su me zbunjeno gledali“, prisjeća se. Ideja o vlastitom poslu rodila se tijekom službenog posjeta jednoj pizzeriji u Županji, čija mu se atmosfera, ali i mogućnost da spoji posao s interesima iz djetinjstva, duboko urezala u pamćenje. „To mi je ušlo u glavu. Kad nešto takvo uđe u vas, ne može izaći dok to ne ostvarite“, kaže, dodajući kako je u izlascima često prijateljima, uz čašu pića, govorio o toj zamisli.
Ideja nije ostala samo na riječima. Tako je nastao Street 42nd, ugostiteljski obrt bez klasičnog posluživanja, u kojem se pizza preuzima osobno ili naručuje dostavom. Nakon kupnje peći, povratka više nije bilo. Uz pomoć susjeda započela su prva isprobavanja. „Bilo je tu puno pojedenih i bačenih pizza. Kad sam prvu pravio, okrenuo sam na 500 stupnjeva jer peć ide do 500. Sam sam bio, još bez ventilacije jer otvorenje nije bilo ni na vidiku. Razvukao sam, stavio sira, ubacio unutra i nakon 20 sekundi, kada sam otvorio, sve je gorjelo. Svašta je tu bilo“, prisjeća se. Prijatelji su mu pritom često bili kušači, od kojih je tražio iskrene kritike kako bi svaka sljedeća pizza bila bolja.
„Nema loše pizze. I ona bakina od 15 centimetara tijesta je dobra. To je prava. Kada skupiš sve što imaš iz kuhinje, pobacaš i ispečeš. Ta budi sjećanja“, kaže Boros, ističući kako smo pizzu s vremenom možda previše zakomplicirali. „Tijesto je najbitnije – brašno, voda, sol i kvasac“, objašnjava. Dodaje da koristi mekano brašno tipa 0 s dovoljno glutena, koji tijestu daje rastezljivost, no ističe kako na rezultat utječu i temperatura prostora, skladištenje brašna te sam kvasac. „Svatko ima neki svoj tajni recept koji se ne odaje nikome“, napominje.
U pripremi koristi mozzarellu kao osnovu, uz dodatak goude, parmezana i grana padana, a pizze peče na oko 320 stupnjeva, preferirajući njujorški stil, odnosno romanu, duže pečenu i pizzu hrskavije kore. U tom je duhu uređen i prostor na adresi Hrvatskih kraljeva 42 koji imenom i atmosferom podsjeća na jednu od najpoznatijih ulica Manhattana.
U popodnevnim satima ondje se mogu naručiti klasične pizze, ali i one neobičnijih naziva koji potiču znatiželju pa ljubitelji pizze neće dugo razmišljati hoće li naručiti Starac i more, Jerry, Ninja kornjača, Danijela, Aladin, Prasica, Dinina i 42 style, jer svaka se mora probati.
Iako je Svjetski dan pizze 9. veljače, Boros ističe kako se pizze najviše prodaju za Valentinovo. „Ne znam zašto. Možda je pizza najjeftinija opcija“, kaže uz smijeh. I ljeti i zimi jednako je posla, ali ljeti prodaja više ide u nešto kasnijim satima.
Pizza je primjer jela koje ne prolazi jer se temelji na jednostavnosti, prilagodljivosti i osobnom pečatu onoga tko je priprema. Iako se sastoji od nekoliko osnovnih sastojaka, nijedna pizza nikada nije potpuno ista – svaka ovisi o ruci koja ju mijesi, peći u kojoj se peče i trenutku u kojem nastaje. Upravo u toj kombinaciji jednostavnog i neponovljivog leži njezina trajna posebnost.
