Dijeli nas četrnaest dana od drugog izdanja Poklada u Vinkovcima pod nazivom „Bušarice, otkri’ svoje lice“. Već 31. siječnja vinkovačkim ulicama prohodat će povorka tradicijskih pokladnih maski. Evo kako su poklade nekada izgledale.
Janja Kulovnjak i Kata Nikolić, druge su cijeloga života. Oduvijek su u svome mjesnome KUD-u, žive tradiciju i običaje. Po Rokovcima i Andrijaševcima, a i šire, poznate su kao vrlo duhovite i vesele osobe iako gaze već osmo desetljeće života. Poklade su im vrlo drage. One u kojima su sudjelovale pamte i danas.
„Čekamo cijelu godinu da se izludujemo. To se cele godina sprema, skrajamo kako ćemo i šta ćemo, da skupimo ekipu. Mi smo uvek imali te svoje druge. I muški su išli s nama. I onda tako ludujemo po selu“, kaže Janja rokovačkom ekavicom. „Sve se dane spremamo osim petka. Kad počnu poklade, onda telefoni rade. Dođemo kod mene pa se spremimo i idemo redom. Ali idemo samo kod naših koje znamo. Nećemo upast negde da nas netko istera“, dodaje Kata.
Oblačili su se muško u žensko i obrnuto, naopako, stavljala se čarapa na lice. Bilo je bitno ne prepoznati maskiranu osobu. Pjevale su se pokladne pjesme. Cijelo selo je, kažu, čulo kako se pjevalo. Prisjećaju se kako su jednom u gluho doba noći na raskrižju iz auta glasno pustili kolo i zaigrali. „Poklade su i ludi su dani pa se nađe i žena pijanih“, samo su neki od pokladnih stihova.
Tijekom godina skupilo se puno anegdota. Bilo je ludiranja, ali najvažnije je bilo druženje. Neki su grabili meso iz pušnice, ali ne i Janjina i Katina ekipa. Uzimalo se tek malo graha i sitnica. Bitno je bilo napraviti kakvu psinu i unijeti malo radosti i nereda u kuću, a ukućane izgnjaviti i izdrapati, kako kažu sugovornice.
„Idemo mi kod Mije, onog koji svira. Ušli mi u trem, a ono narod u crnini. Kad mi otvorile, a ono mama njegova umrla. Ona leži. Ajd beži napolje brže. Nismo mi znali“, prepričava Kata.
Sličan scenarij pripremila je Janja prijateljicama svoje snaje. Znajući da će doći kod nje u poklade taman u vrijeme kada je glumačka ekipa bila u Janjinoj kući, Janja je pripremila svojevrsni mrtavac, pokladnu točku oplakivanja pokojnika. Veliku lutku, odnosno babu, stavila je na krevet i čekala djevojke u pokladama. „Ja tu babu sredila, uzela nekaku granu pa terala muve po toj babi. Ja sela, ono mrak i one dolaze. Joj, kaže, pa ovde je neko umro. Vrišće žene, lude žene“, prepričava Janja.
Društvu u pokladama nitko ne može pobjeći. Tako im je jednom prilikom iz autobusa jedan Marko uspio pobjeći. Onda kada se najmanje nadao, došli su ga isčopati, kako kažu. „Mi otišli u Šiškovce pa kad se budemo vraćali, mi ćemo k njemu. Žena je njegova znala da ćemo doći. A on ošo kod svoje mame spavati u drugu kuću. A mi došli tamo. Kad smo mi ušli unutra, on je se dero ko dete malo. Mi smo njega tako iščopali. A žena kaže držite ga, držite ga“, smiju se.
Bilo je vremena kada su im muževi branili odlazak u poklade. „A kako ću? Ja ću umrt ako ne budem išla! Kaže on ako ćeš od toga umrt, onda umri“, prisjeća se Janja koja je brzo pobjegla i spremila se. Međutim, nije toliko bio problem pobjeći koliko vratiti se kući koju je njezin muž zaključao, pa čak i prozorčić u kupaonici. Nakon silnog lupanja, Janjino dijete joj je otvorilo vrata. „Šutio je samo i ja sam se uvukla kod djece i spavala do ujutro i nikom ništa“, prisjeća se.
„Da smo mi komplet, išli bi mi i sada“, kaže Kata. Janja se baš i ne bi složila jer godine su uzele svoje, kaže.
