I dok svako malo čitamo o posljedicama pandemije na turizam, gospodarstvo i radnike, rijetko nailazimo na to koliko je koronakriza utjecala na djecu koja su preko noći ostala bez djetinjstva. Zatvorene škole, maske, distanca, ukidanje aktivnosti – novi su uvjeti njihovog života, a s posljedicama ćemo se, vjeruju stručnjaci, tek početi susretati.
Za 168 milijuna školaraca širom svijeta škole su zatvorene gotovo godinu dana, a to je samo jedna od ozbiljnijih posljedica pandemije s kojima se ova, jedna od najosjetljivijih skupina društva, svakodnevno suočava. Nastava na daljinu, ograđena igrališta na kojima je bilo zabranjeno igrati se, prestanak sportskih treninga i natjecanja, zabrana međusobnog posjećivanja i bezbrižnog igranja zasigurno će ostaviti posljedice na njihovo djetinjstvo. Novo „normalno“ u njihovim očima ne izgleda baš najbolje. Djeca su to, lako se naviknu – pomislit će mnogi, no što kad se ova situacija počne reflektirati na njihovo zdravlje?
Iz Odjela za mentalno zdravlje djece i mladih Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar kažu kako se kod djece sve više razvija anksioznost, a nije im strana ni depresija. Djeca se samoozljeđuju, više imaju suicidalne ideje i razrađene planove, a samodestrukcija se ogleda i u tome da inače odlični učenici sada padaju razrede. UNICEF pak upozorava da su gotovo svi pokazatelji koji mjere razvoj djece i adolescenata nazadovali tijekom pandemije koronavirusa, što bi moglo imati trajne posljedice za cijelu generaciju.
Koliko je stanje zabrinjavajuće pojasnila nam je psihologinja u OŽB Vinkovci Iva Jularić koja napominje da djeca svakako nisu lišena utjecaja pandemije, no one prave posljedice na njihovo mentalno zdravlje izlazit će na vidjelo kako se pandemija bude približavala svome kraju.
„Koronakrizu osjete djeca svih dobi, ponajviše osnovnoškolci i srednjoškolci jer pandemija ometa zadovoljavanje temeljnih razvojnih potreba kao što je socijalna interakcija s vršnjacima. Mnoga djeca teže se snalaze s promjenom u nastavi, teško im je pratiti novi oblik, često im nema tko ni pomoći i stoga im je svakako bolja nastava uživo – kako zbog kontakta s nastavnicima koji će im lakše pojasniti gradivo, tako i zbog kontakta s prijateljima“, pojašnjava psihologinja dodajući kako veliku ulogu ima i drugačije funkcioniranje obitelji, manje obiteljskih druženja, kontakata i slično.
Djeca koja su inače sklona anksioznosti sada bi mogla biti još više anksiozna, pojačano reagiraju na određene strahove, u prvom redu to su sada najviše strahovi od bolesti, od zaraze, strah za članove svoje obitelji. Uz sve to, zbog brojnih zabrana djeca su u manjoj prilici razvijati svoje socijalne vještine kao i zadovoljavati emocionalne potrebe u odnosima s vršnjacima, a osobito je teško djeci koja žive u narušenoj obiteljskoj dinamici jer su im smanjene mogućnosti odlaska u školu, na trening ili neko drugo mjesto koje im predstavlja svojevrsno utočište.
„Važno je odgovoriti si na pitanje kako se nositi s pandemijom? Nema nekog posebnog lijeka kako ublažiti njezine posljedice, ali za djecu su jako važni obiteljski odnosi i njihovo produbljivanje, omogućiti im kontakt s vršnjacima, aktivnosti i hobije, što manje ih izlagati vijestima i pokušati svoju zabrinutost ne prenositi na njih“, savjetuje Iva. Kaže kako ćemo posljedice osjetiti još dugo, ali kakvog su opsega tek ćemo vidjeti. Bez obzira na pandemiju, djeca u sve ranijoj dobi postaju anksiozna i to je trend koji traje već godinama, no ono što je dobro je da roditelji, stručnjaci, djeca i mladi sve ranije i uspješnije prepoznaju probleme mentalnog zdravlja i spremnije traže pomoć i podršku, što je vrlo ohrabrujuće.
