Izjava „Prije je bilo bolje“ provlači se kroz razgovore kao neka stara poslovica i postala je gotovo dio folklora. Zašto je ta misao tako ukorijenjena i zašto se toliko tvrdoglavo održava kroz generacije? Kako bismo to doznali, proveli smo anketu među stanovnicima različitih dobnih skupina i razgovarali sa psihologinjom Sarom Rimac. Najčešći odgovor pokazao se iznenađujuće jednostavnim. Naime, prema mišljenju mnogih, upravo je tehnologija ta koja je postupno udaljila ljude jedne od drugih. Ispitanici ističu kako su telefoni, računala i društvene mreže preuzeli mjesto razgovora licem u lice, koji je nekada bio svakodnevica. Danas se, kažu, prijatelji i susjedi češće čuju porukom nego što se vide uživo, što stvara osjećaj hladnoće i površnosti u odnosima. Mnogi naglašavaju da se izgubila spontanost, ono nenadano zaustavljanje na ulici, kratka digresija, smijeh koji nastane u trenutku. Umjesto toga, komunikacija se sve više svodi na aplikacije, emotikone i kratke poruke bez topline.
Stariji ispitanici posebno primjećuju da su dječja igrališta praznija nego nekada, a da se druženja sve rjeđe događaju bez ekrana. „Danas se jedva tko zaustavi da prozbori dvije riječi. Nekad si sreo čovjeka, stao i popričao, a sad svi gledaju u ekrane“, kažu Stipan, Ante i Niko, prisjećajući se vremena kada se društveni život odvijao na ulici, a ne na aplikacijama. U njihovim riječima lako je prepoznati nostalgiju za spontanim susretima koji su nekada bili prirodan dio svakodnevice. Dodaju kako ih najviše zabrinjava što su se i djeca i mladi udaljili jedni od drugih, jer se umjesto stvarnih razgovora sve češće razmjenjuju kratke poruke bez izraza i emocija. Psihologinja Sara Rimac ističe da ovakvi stavovi nisu slučajni, već imaju jasnu psihološku podlogu. „Ljudi često podležu pristranosti pamćenja – većinom smo skloni zadržati lijepa sjećanja, dok ona neugodna s vremenom izblijede“, objašnjava ona. Zbog toga starije generacije svoju mladost najčešće opisuju kao razdoblje puno energije, druženja i životnih prilika. Upravo ta sklonost idealiziranju vlastite prošlosti poznata je kao pozitivna retrospektivna pristranost, a ona stvara dojam da je nekada sve bilo toplije, jednostavnije i bezbrižnije nego što je u stvarnosti bilo. Osim nostalgije, mnogi su istaknuli i da ih na prošlost veže osjećaj veće životne sigurnosti: nekada se, kažu, lakše dolazilo do posla, stana i stabilne svakodnevice. Često se spominje i pad nataliteta, sve praznije škole i sve manji broj mladih obitelji, što dodatno pojačava dojam da se društvo mijenja brže nego što ljudi uspijevaju pratiti. Stariji ispitanici podsjećaju da su nekad razredi brojali i četrdesetak učenika, dok danas pojedini jedva dosegnu petnaest, što, kako kažu, uvelike mijenja osjećaj zajedništva i živosti u zajednici.
Marija, dugogodišnja prosvjetna djelatnica, ističe da je najveći gubitak današnjeg vremena upravo nestanak bliskosti među ljudima. „Nekad su i obiteljski i društveni odnosi bili topliji, bogatiji. Danas svi negdje žure, kao da nitko nema vremena ni za kratku riječ“, govori ona. Na pitanje što je tome pridonijelo, rezolutno odgovara: „Novac. Sve se danas vrti oko njega“. Dodaje da se obiteljske navike mijenjaju, djeca su sve vezanija uz ekrane, dok roditelji, opterećeni poslom i obvezama, sve rjeđe pronalaze strpljenja i vremena za pravi razgovor. Psihologinja Rimac naglašava da u pozadini svih ovih dojmova leži još jedan važan faktor — čovjekova urođena nesklonost promjenama.
„Teško se prilagođavamo novim obrascima života. Kada se svijet ubrza, a društvene norme počnu mijenjati, sasvim je normalno osjećati nelagodu“, objašnjava ona. Upravo taj osjećaj često preraste u uvjerenje da je nekada bilo bolje, premda se u stvarnosti možda radilo samo o drugačijem, a ne nužno povoljnijem vremenu. Na kraju ostaje pitanje: je li prošlost zaista bila bolja ili nam se samo čini jednostavnijom kroz prizmu emocija? Možda je istina negdje između. A možda će i današnje generacije promatrajući svijet iz budućnosti jednoga dana uzdahnuti i reći: „Eh, kako je prije bilo dobro…“
