Ivan Franjić, 28-godišnji Nuštarac s prebivalištem u Vinkovcima nedavno je Vinkovčanima predstavio svoju prvu knjigu „Ivan/24”. Vinkovačka knjižnica bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, tražio se stolac više, a brojni su bez ikakvih problema stajali za vrijeme promocije.
Proveli smo jedno dopodne s Ivanom, koji za one koji ne znaju ima jači oblik ADHD-a, a njegov dan počinje s uobičajenom rutinom, kavom i cigaretom. Nakon popijene kave polako kreće radni ritam. “U uredu dobijem zadatke i onda krenem na terene, ima me svugdje, obilazim firme, rješavam papire, vozim robu i ostale poslove po potrebi”, započinje Ivan koji radi kod oca u firmi BENZ.
Jedna od najtežih borbi u njegovu životu je nevidljiva, ADHD koji ga je svih ovih godina sputavao. No, sad se s bolešću nosi sjajno jer je, kako kaže konačno ispunjen. No, u najmanju ruku, priznaje, nije bilo lagano. “Uvijek sam negdje zaostajao, bilo to u školi, na tjelesnom, s rukopisom ili nečem drugom. U svemu sam trebao dvostruko više vremena. Bio sam dijete kojem se trebalo puno više posvetiti. I kad danas pogledam unazad, ne mogu vjerovati da sam nešto postigao. Da mi je netko prije petnaest godina rekao da ću napisati knjigu, ne bih mu vjerovao”, iskreno će Ivan.
Ostvarenje sna
I kako kaže, taj dječak, kojem je za sve trebalo više vremena, kojemu nije bilo lagano, uspio je. Napisao je knjigu i kroz to izgradio sebe, a usput i ostvario svoj san. I to je ono čime zrači dok govori o svojoj prvoj knjizi i nedavnoj promociji. “Ne samo da sam napisao knjigu, nego sam okupio ljude, stvorio neku snagu iza sebe. I to je ono što me ispunjava”, dodaje.
Najveću i najdublju bol u njegovom životu donio je prerani odlazak njegove majke. Događaj je to koji ga je zauvijek promijenio. Kad je umrla, morao je odrasti preko noći, postati samostalan, položiti vozački s 26 godina i u konačnici naučiti funkcionirati sam. “Ona je bila moja najveća podrška, s njom sam uvijek mogao biti potpuno svoj. Nosila se s cjelokupnom situacijom najbolje što je znala i uvijek me je štitila te nikad nije dala na mene, možda i previše. Nakon njene smrti jednostavno sam morao sazreti i to su teški trenuci u životu koji te oblikuju i pomognu u osamostaljenju”, ističe Ivan.
U popodnevnim satima, kada sjedne na kavu s prijateljima, kad se otvore teme o životu, poslu, planovima, vidi se koliko mu ta druženja i podrška okoline znači. “U životu je najbitnija podrška okoline, ako imaš okolinu koja te potiče, onda to sve ide. Ide i u vrtiću, školi, na faksu i na poslu. Kod pisanja knjige strašno mi je značila pomoć prijatelja, kolega, roditelja i suradnika. Nikad ne bih ovo svoje iskustvo napisao da prije toga nisam istražio imam li podršku za to”, govori nam 28-godišnji Ivan.
Danas, kad pogleda na svoj put ima jasnu poruku svima koji se bore s poteškoćama, bile one psihičke ili fizičke. “Unatoč hendikepima i nedostacima, ne smijemo odustati. Treba slijediti svoj put, a uz podršku okoline sve je moguće”.
Roditeljima djece s ADHD-om poručuje da budu strpljivi, učiteljima i društvu da se više educiraju, a djeci da prihvate činjenicu da ponekad trebaju više vremena i da je to uredu, ali i da će sve u životu „doći na svoje”.
Ivan će promociju knjige održati i u svom Nuštru i to 17. prosinca u 19 sati u Domu kulture. Nuštarci, podržite svog Ivana koji je imao nevjerojatnu snagu ispričati svoj vlastiti put.
