Silente otvara svoje novo glazbeno poglavlje pjesmom „Bog kakvog trebam“, singlom koji najavljuje njihov nadolazeći album, ali i donosi sve ono zbog čega ih publika već deset godina smatra jednim od najiskrenijih bendova domaće scene.
U središtu svega, kao i uvijek, stoji Sanin Karamehmedović, autor stihova koji publiku pogađaju točno tamo gdje boli, ali isto toliko i liječi. Pisanje mu, kaže, nije ni hobi ni posao nego prirodno stanje. Onaj unutarnji motor koji ne prestaje raditi, čak i kada bi htio. Dok drugi od inspiracije bježe ili je love, Sanin je jednostavno živi. Stihovi mu dolaze dok šeta, radi, razmišlja, vozi, a bilješke nastaju jednako spontano kao i misli koje ih nose. Zato pjesme Silentea djeluju tako organski, kao produžetak stvarnih emocija, a ne kao planski sastavljeni produkt. U novoj pjesmi posebno je vidljiva jedna tema koja ga, priznaje, prati cijeli život, a to je prošlost. Ona koja se vraća u valovima, nekada kao uteg, nekada kao utjeha.
„Sve što je bilo izgleda ljepše nego što je stvarno bilo“, moglo bi se sažeti kao glavna ideja. Ta univerzalna nostalgija, gotovo folklorna ljudska slabost, toliko je bliska svima da je publika odmah snažno reagirala na singl. Prepoznala je u njemu i sebe i ono što Silente godinama gradi, tu emociju koju ne pokušavaju uljepšati. Iza svake pjesme stoji ritual star više od dva desetljeća: Sanin napiše tekst, Tibor sklada glazbu. Tako su počeli još kao klinci u osnovnoj školi, s piratskim softverima, starim Windowsima i ogromnom željom za stvaranjem. Danas, iako su profesionalni glazbenici, taj dječački odnos nije se promijenio. To je naš tenis – dobacivanje ideja koje stvara prepoznatljivi Silente zvuk, kažu. Tek kada njih dvojica naprave temelj, ostatak benda dodatno izgradi pjesmu na probama. Taj postupak, godinama uigran, stvorio je zvuk koji publika može prepoznati u nekoliko sekundi.
Publika im to vraća obilno, jer deset godina zajedničkog rasta pretvorilo je fanove i bend u jednu povezanu zajednicu, toliko snažnu da zagrebački koncerti planu brzinom koja ni njih više ne iznenađuje. Pet rasprodanih večeri zaredom potvrđuje ono što su odavno naslućivali, a to je da Silente nije samo bend, nego glazbeni ritual koji se živi. Slična posvećenost vidi se i u novom spotu, premda je nastao iz čiste nevjerice. Redatelj im je predložio scenu u kojoj će se pretvoriti u kipove – doslovno. Bend je u početku mislio da je to nemoguće izvesti, no na kraju su, premazani glinom i ukipljeni satima, stvarali kadrove koji su izgledali snažno, neobično i potpuno njihovo. Umor se pretvorio u smijeh, a smijeh u jedan od vizualno upečatljivijih spotova koje su snimili.
Silente sada ulazi u adventske svirke, putujući gotovo cijelom Hrvatskom, počevši od Makarske, a završit će u Dubrovniku, u ritmu koji već godinama ponavljaju s istom energijom. I dok se novi album približava, jedno je sigurno: „Bog kakvog trebam“ nije samo uvod u novo poglavlje, nego potvrda da je Silente i dalje vjeran sebi, svojoj publici i emociji koja ih je dovela do mjesta na kojem stoje danas.
