Na čelu Kolone sjećanja i ove su godine vukovarski branitelji i obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, a predvode ih braniteljice Vukovara. Među njima je i Silvana Kokot.
Hodat će onoliko koliko bude mogla zbog svoga zdravstvenog stanja, ali hodat će ponosno s istim onim osjećajem s kojim je 1991. godine stala u obranu svoga grada, rekla nam je Silvana i ispričala nam svoju vukovarsku priču.
“Poslije Borova Sela odlučila sam uključiti se u obranu grada. Rekla sam mami, tata je tada bio na terenu na moru, idem u vojsku. Ona je naravno bila protiv toga. Gdje ćeš ti, muški bježe, ti ćeš u vojsku, govorila mi je, ali ja sam odlučila, idem u rat“, priča Silvana, te 1991. godine 21-godišnja djevojka.
Tadašnji Glavni štab bio je preko puta njene zgrade i tamo se javlja s prijateljicom.
“Razgovarale smo s Tomislavom Merčepom, kad dolazi stražar i pita tko je ovdje Silvana Ivanković. Javim se, a on kaže: izađi napolje, mama te treba. Ajme sramote, žena je došla u kućnoj haljini i u papučama, samo su joj vikleri falili na glavi, da me tjera kući“, sjeća se uz sjetan osmijeh Silvana dodajući kako je situaciju smirio Merčep.
“Rekao je da će svi paziti na mene i ona se smirila, a ja sam raspoređena u sanitet pri Glavnom štabu. Poslije toga sam premještena u mjesnu zajednicu na podjelu hrane, a onda je jedan dan došao moj zapovjednik, Antun Dugan, i pitao je: Mala, bi li ti htjela ići s nama na položaj? Treba nam jedna djevojka u sanitetu. Ja sam to, naravno, objeručke prihvatila i tako sam završila kod Dugana i Šumara na ulazu u Adicu i Lužac“.
Suborci su bili njezina obitelj
I s njima je ostala sve do ranjavanja. “Na samom početku meni je to bilo u jednu ruku i kao neka avantura, osjećala sam se važnom. Poslije shvatiš svu tu opasnost, ali se i navikneš i na granate i na pucanje i da se sagibaš i zalegneš i sve postane normalno. Nenormalno postane normalno. Gledaš svoje ranjene suborce i činiš sve da im pomogneš, čuješ da je netko koga znaš poginuo, bude ti strašno, ali idemo dalje, nemaš vremena tugovati. Jedino što imaš to je inat, vjera u ono za što se boriš i tvoji suborci. Oni su postali moja obitelj. Tko je bio stariji bio mi je kao otac, tko je bio negdje moje dobi ili mlađi, to su bila moja braća“.
Posebno težak trenutak bio je kada joj je ranjena majka. Granata je pogodila njihov stan i ostala je bez noge. Iz grada je izašla s konvojem “Liječnici bez granica”, a Silvana nije znala gdje je sve dok i sama nije stigla u Zagreb. Njezin otac, također branitelj, nakon pada grada odveden je u Velepromet, a nakon toga bio je u logorima u Stajićevu i Sremskoj Mitrovici i izašao je u razmjeni. Silvana je ranjena 25. listopada.
Teške ozljede od fosforne bombe
“Bilo je malo mirnije i mi smo izašli van. Moji dečki su bili na vratima, na ulazu, a ja sam bila nasred dvorišta kada je na metar, metar i pol od mene pala fosforna bomba. Nisam imala kud i nisam se stigla ni okrenuti. Vidjela sam kako pada i ono kad kažu, prođe ti cijeli život kroz glavu, nije istina, ne prođe. Svjestan si samo da je kraj. Pomislila sam, to je to, gotovo je. Zapravo ja sam jedna jedina žrtva koja je direktno ranjena od fosforne bombe. Stradala mi je cijela prednja strana. Ja nisam gorila plamenom nego se to sve topilo, talilo, a oči sam spasila samo zato što sam ih prekrila rukama i sagnula glavu“.
Kada ju je otac došao vidjeti u bolnicu na prvi mah nije ju prepoznao, a ogledalo su joj prvi put dali da se pogleda tek nakon petnaest dana.
“Kad sam se vidjela dobro da sam ležala jer mislim da bih u nesvijest pala“, sjeća se Silvana koja posebno pamti i operaciju u vukovarskoj bolnici.
“Bilo je teško, nije više bilo lijekova, nije bilo anestezije, nije bilo hrane, nije bilo vode. Bilo je strašno. Ranjenika je bilo jako puno, a i civili su sve više silazili u bolnicu. Morala sam na operaciju, a operirao me je dr. Njavro. Dali su oni meni anesteziju i ja sam zaspala, ali to je bilo preslabo i čim je počela operacija, ja sam se probudila. Nisam otvarala oči, stisnula sam zube i trpjela dok su me rezuckali. Kad je gornji dio bio gotov, sad su trebali i noge, ali ja više nisam mogla izdržati, rekla sam: doktore Njavro je li to gotovo već jednom. Iznenađen pitao je od kada sam budna, ja sam rekla: od početka“.
Tada je operacija prekinuta, a dr. Juraj Njavro poslije je htio operirati i noge.
„Uvjeravao me je da će mi dati jaču anesteziju, međutim, ja nisam pristala. Počela je vladati plinska gangrena i ljudi su umirali od nje pa mi je rekao da ću umrijeti. Rekla sam radije ću umrijeti nego opet ono trpjeti, ne mogu. Tako da me nije uspio nagovoriti“.
Nakon pada grada neizvjestan, mučan i dug put
U bolnici Silvana je dočekala pad Vukovara. I danas se dobro sjeća jeze nakon ulaska zločinaca u bolnicu, pripadnika JNA i paravojnih postrojbi. Sjeća se popisivanja i straha što reći gdje želi ići.
“Ako kažem Zagreb ubit će me mislila sam, ali što drugo da kažem. Onda sam čula da i drugi govore Zagreb, netko je govorio i Beograd, zavisi, i odlučila sam i ja ću reći Zagreb pa valjda nas neće sve pobiti, ima nas puno“.
Svjedočila je svemu što se u bolnici događalo.
“Oni su stalno zujali tamo, ovamo. Izvodili su ranjenike. Svaki put bih zatvorila oči i pravila se da spavam. Kako sam bila mršava jer već ranije nisam mogla jesti, a nakon što sam ranjena pogotovo, ni ono malo što smo dobili, a još su me i kratko ošišali, bila sam neprepoznatljiva, a dr. Bosanac sklonila je s kreveta moju bolničku listu. Tako sam se izvukla“.
A nakon izlaska iz bolnice počinje mučan put do Zagreba.
“Potrpali su nas u sanitetska vozila, a ja sam bila u zadnjem vozilu i mi smo uvijek nekako kaskali za svima. Krenuli smo prvo prema Nuštru pa na izlazu iz Vukovara stajemo, konvoj koji je već otišao ranije, vraća se, čujem govore Hrvatska nas neće, Tuđman nas neće. Vraćaju nas u krug bolnice pa krećemo preko Negoslavaca, mi opet zadnji, naravno. I u Negoslavcima zaustave to naše zadnje vozilo. Tu su nas Negoslavčani maltretirali do besvijesti, otvorili vrata, govore: vadi to napolje, to ćemo klat’, to ćemo mi sredit, daj to ovamo. I onda je rezervista koji nas je vozio iskočio iz vozila repetirao pušku na njih i rekao kako smo mi svi civili i da nas prestanu maltretirati inače će pucati“.
Tako je put nastavljen dalje do Tovarnika. I opet stajanje. U vozilo ulazi mlađi vojnik vidno pijan, krv mu curi iz uha, sav je krvav.
“Psuje nam majku ustašku, oni s nama ustašama lijepo postupaju, a eto on ranjen, a četvero kolega u kamionu poginulo. Šara baterijom po nama i zaustavi se na meni. Mislio je da sam muško, „šta ti mali”, kaže. Meni već svega dosta, a tu me i strah uhvatio, izgleda da idemo za Srbiju, što će biti s nama. Kažem mu: budalo jedna, nisam ja mali, ja sam žensko. I on stane zapanjen pa pita kako sam ranjena. Išla po vode, kažem. „A majku vam ustašku, svi ste išli po vode”. Ipak, na kraju nas je ostavio na miru“.
Nakon Tovarnika završili su u Sremskoj Mitrovici.
“Vidim zgrade ograđene žicom, mislim zatvor, međutim, bio je to kao nekakav njihov vojni stacionar. Vidim redovna vojska, mladi dečki, rodilje vidim s bebama, ranjenike koji su na štakama, vidim osoblje i doktore iz naše bolnice, neke sestre. Tu mi je nekako laknulo, dobro je nismo sami“.
Tu su prenoćili i ujutro kreću za Brčko.
“Kada su nas utovarivali, skupili se domaći, tu je bilo dobacivanja, psovanja majke ustaške, koješta. Među njima je bio jedan četnik, ali onaj pravi, bradurina, rajtozne, kokarda, križ veliki na prsima. I, naravno, zakači se za mene. Dajte, kaže, tog malog ovamo, ja ću njega izliječiti. Osjećaš bijes, tugu, razočarenje, osjećaš se izdan, napušten od ostatka Hrvatske, svašta ti kroz glavu prolazi, i ja što ću, što ću, od sve muke isplazim mu jezik jer ništa drugo nisam mogla. Prvo tajac, a onda su se ljudi počeli smijati i na kraju se i on nasmijao. Poslije kad smo krenuli mislim si, Bože koja si ti budala pa mogao te tamo izvući i na mjestu ubiti. Ali to je valjda ono jače od čovjeka“, priča danas Silvana.
Napokon Zagreb i susret s majkom
U Brčkom preuzima ih hrvatski sanitet, i kreću, ali ne bez kamenovanja. Stižu u Đakovo odakle ih razvoze po bolnicama u Hrvatskoj.
“Stižem u Zagreb i trebam ići u bolnicu Merkur gdje me čeka mjesto. Ja tada ne znam gdje je mama, ali ja sam stalno imala osjećaj da je u Zagrebu i da je na Rebru. Zašto? Ne znam. I tražim da me voze na Rebro. Mladi liječnik koji je bio u pratnji kaže mi da ne može, međutim, ja ne odustajem. Ako ne mogu na Rebro vratite me u Vukovar neka me četnici ubiju. Na kraju je zvao Rebro i rekao mi kako imam sreće jer mi je našao mjesto, jedan jedini slobodan krevet u ženskoj sobi“.
I u toj sobi, gdje je bio taj jedan jedini slobodan krevet, Silvana je nakon pakla Vukovara našla svoju majku.
“Kada je čula moj glas s hodnika ona je povikala “Šta ti fali” jer kako je ona izgubila nogu, mislila je da se i meni tako nešto dogodilo kad sam u bolnici. Ja vičem “Ne fali mi ništa, ali vidjet ćeš me”. I onda su me ugurali u sobu. Dva sata nismo progovorile, samo smo se gledale. I onda je ona pitala za tatu. U tom trenutku nisam joj mogla ništa reći osim da je došao u bolnicu da smo se oprostili, pozdravili i dogovorili sastanak u Zagrebu, a na susret s tatom morale smo čekati do razmjene“.
Svaka braniteljica prava je dragovoljka
Vukovarska je to priča hrvatske braniteljice Silvane Kokot, jedne od oko 400 žena koje su sudjelovale u obrani Grada heroja, žene koja je kao 21-godišnja djevojka odlučila ne dati svoj grad nego ga braniti rame uz rame sa svim braniteljicama i braniteljima. I ponosna je na to, a posebno je raduje što su ove godine upravo braniteljice na čelu Kolone sjećanja.
“Ne mogu opisati te osjećaje. Na neki način svih ovih godina kao da smo mi žene braniteljice bile zapostavljene u odnosu na muškarce. I kad bi se mi znale pobuniti, i ministru smo pisale pismo, svi bi nam govorili da je to zapravo isto. Branitelj i braniteljica svodi se na isto, ali nije isto. Na koncu konca svaka žena koja je bila braniteljica, ona je prava dragovoljka. Među braniteljima ima i onih koji su natjerani, mobilizirani, a mi žene nismo imale tu obvezu, mi smo sve dragovoljke. Zato je biti na čelu Kolone sjećanja za nas veliki ponos i velika dika, da nam konačno netko na neki način oda priznanje“, kaže nam na kraju razgovora Silvana Kokot.
