4. prosinca Crkva liturgijski časti sv. Barbaru, zaštitnicu rudara, ratara, talioničara i topnika, a njezin se zagovor često traži za dobru i blaženu smrt. Sveta Barbara je živjela u 3./4. st., a prema predaji, svoju je vjeru u Isusa Krista posvjedočila smrću, i to tako da ju je vlastiti otac, jer se nije htjela odreći kršćanstva, ubio.
Iako sveta Barbara spada u onaj niz svetaca ranoga kršćanstva o kojima nema puno sačuvanih vjerodostojnih podataka, ali su im životopisi obogaćeni srednjovjekovnim hagiografskim kićenjima, njezino je štovanje vrlo rašireno u cijeloj Katoličkoj Crkvi, pa tako i u Hrvatskoj.
Prema predaji, rođena je u 3. stoljeću ili u Heliopolisu u Egiptu, današnjem gradu Ono na području sjevernoistočnog Kaira, a uz koji je vazana legenda o ptici feniks kao mjestu umiranja i rađanja, ili u Nikomediji, na području današnje Turske. Otac joj je bio bogat i ugledan poganin, trgovac purpurom, koji je iz silne ljubavi prema kćeri i pretjerane brige da ju netko ne oženi i odvede od obiteljske kuće, odlučio sazidati za kćer raskošnu kulu s dva prozora i postavio čuvare koji su budno pazili da joj se tko ne približi.
Ona je pak saznala za kršćanstvo i ono ju je zaintrigiralo pa se obratila pismom Origenu, poznatom crkvenom piscu, a ovaj joj je uputio svećenika Valentina, preobučena u liječnika, koji ju je tajno poučavao u vjeri i kasnije krstio. Osnažena iskustvom ljubavi Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, naredila je radnicima, dok joj je otac bio odsutan, da probiju u zidu još jedan otvor i naprave treći prozor, a s nakanom da ju oni stalno podsjećaju na otajstvo Presvetoga Trojstva. Također je dala da se na vratime ureže križ.
Kad se otac vratio s puta, pitao ju je zašto je to napravila, a kad mu je rekla kako duša upija svjetlo kroz tri duhovna prozora: Oca, Sina i Duha Svetoga, te da se obratila na kršćanstvo, otac se razbjesnio i predao ju vlastima. Djevojka je bila podvrgnuta velikim mukama, a na očev zahtjev na kraju su mu odobrili da joj on sam odrubi glavu. Kad se vraćao kući počela je velika grmljavina, pa ga je pogodila i ubila munja.
Navedena je legenda samo jedna od mnogih koje su nastajale tijekom stoljeća, a s ciljem da preko nje osnaži kršćane u njihovoj vjeri. Bez obzira na šture vjerodostojne podatke o svetoj Barbari, štovanje te svetice svoju vrijednost može naći u činjenici da je ona, kao i mnogi drugi kršćani njezina vremena, podnosila velika poniženja zbog svoje vjere, a vjerojatno je i podnijela mučeničku smrt.
Sveta se Barbara ubraja među 14 svetih pomoćnika u nevolji, odnosno u skupinu svetaca i svetica kojima se vjernici obraćaju moleći zaštitu od bolesti i svake druge nevolje. Iako njihov broj i njihova imena variraju od kraja do kraja, najčešće se među njima nabrajaju tri svetice i jedanaest svetaca: sv. Margareta, sv. Barbara i sv. Katarina Aleksandrijska, sv. Egidije, sv. Akacije, sv. Blaž, sv. Kristofor, sv. Cirijak, sv. Dionizije, sv. Erazmo, sv. Eustahije, sv. Vid, sv. Juraj i sv. Pantaleon.
Tijekom stoljeća kult svete Barbare se širio, pa je razumljivo da je bila često oslikavana u umjetnosti. Obično se tako u ikonografiji prikazuje s kulom ili tornjem s tri prozora, što upućuje na uzrok njezina mučeništva, a ponekad se prikazuje kako u rukama drži kalež i hostiju, što se pak povezuje s njezinom željom, prema legendi, da svatko onaj tko ju na samrti zazove ne umre bez popudbine.
Zato je razumljivo da se sveta Barbara štuje kao zaštitnica dobre smrti, a uz to se štuje i kao zaštitnica topništva, ljevača, vatrogasaca, rudara, mučenika, zatvorenika, zvonara, minera itd.
U nekim krajevima uz spomendan Svete Barbare vezan je i običaj sijanja “božićne pšenice”, a u nekim (posebno njemačkog govornog područja) na taj se dan odreže grana trešnje (višnje, šljive…) i stavi u vodu, kako bi procvjetala do Božića.
Spomendan svete Barbare značajan je i u našim krajevima, pa je tako još uvijek ponegdje običaj u slavonskim selima, a i drugdje, da susjedi porane i jedni drugima odlaze u čestitare, ovako se međusobno blagoslivljajući: “Hvaljen Isus! Čestitam vam Sv. Barbaru! Rodilo vam se, telilo se, ždrijebilo se, prasilo se, janjilo se, macilo se i leglo se! Živi i zdravi bili!” Domaćin bi na to odgovorio: “Živ i zdrav i ti bio!”, a onda bi se počastili domaćom kobasicom…
