Prema kazivanju Matea Čelebića i Marije Bartoš iz Komletinaca, običaji uoči spomendana sv. Nikole u njihovu su se selu kroz desetljeća mijenjali vrlo malo. Iako današnja djeca s nestrpljenjem očekuju ovog sveca kao donositelja darova, stariji se mještani prisjećaju da je nekada sve bilo mnogo skromnije. Zanimljivo je kako otočki svećenik i etnograf Josip Lovretić koji je u svojim zapisima detaljno bilježio brojne slavonske običaje otočkoga kraja uopće ne spominje sv. Nikolu. Ako je doista uvrstio sve tada poznate i prakticirane tradicije, otvara se pitanje od koga je preuzet običaj darivanja djece i kada je zapravo zaživio.
Mateo pretpostavlja da su njegovi korijeni vezani uz njemački utjecaj koji je kroz povijest ostavio trag u mnogim hrvatskim krajevima. Smatra da je običaj postupno prihvaćen i uklopljen u lokalnu slavonsku tradiciju. S druge strane, Marija Bartoš kaže kako je taj običaj bio poznat i u njezinu djetinjstvu te da se, iako jednostavniji, ipak obilježavao u većini domaćinstava.
U crkvi se nekada nije posebno isticao dolazak sv. Nikole. Nije bilo nagrađivanja djece niti priredbi koje su danas postale uobičajene u školama i župnim dvoranama. No zato je u domovima atmosfera bila ispunjena tihim uzbuđenjem. „I mi smo morali urediti cipelice, čižmice i staviti ih u prozor“, prisjeća se tet’ Marija. Pokloni nisu bili raskošni kao danas. U ulaštenim čizmicama najčešće se nalazila poneka jabuka, naranča, dunja ili orah, vrijedan i ukusan dar u vrijeme kada voća nije bilo u izobilju. Djeca su dobro znala da se dar može očekivati samo ako su bila poslušna jer bi ih u suprotnom dočekale šibe za koje se vjerovalo da ih donosi Krampus, mračna pratnja svetog Nikole.
Mateo i Marija slažu se da bi današnji mališani vjerojatno ostali razočarani kada bi u prozoru pronašli tek jednu voćku. No upravo ta skromnost nekadašnjeg običaja otkriva njegovu bit, a to je radost iščekivanja, toplina obiteljskog doma i zajedništvo koje je nosila ova noć. „Sveti Niko, dojdi skoro. Dan prolazi sporo. Dugo nam je čekati i veselo pivati“, pjevalo se te večeri u mnogim domovima u Komletincima, a već sljedećeg jutra, kao i danas, mogli su se čuti brzi dječji koraci prema prozorima i punim čizmama.
