Uoči božićnih blagdana, u vremenu kada se vjernici sve intenzivnije pripremaju za proslavu Kristova rođenja, sakrament ispovijedi ponovno dolazi u središte duhovne pozornosti.
Ispovijed, kao sakrament pomirenja i povratka Bogu, od davnina zauzima posebno mjesto u kršćanskoj praksi jer predstavlja trenutak u kojem čovjek iskreno staje pred vlastitu savjest i pred Božje milosrđe.
Diljem Hrvatske župe već organiziraju termine božićnih ispovijedi, a sve veći broj vjernika pristupa sakramentu koji Crkva vidi kao put nutarnjeg ozdravljenja, obnove i novoga početka. Redovi pred ispovjedaonicama ne odražavaju samo tradiciju, nego i duboku želju vjernika da uoči Božića uđu u mir s Bogom i s drugima. To otvara važno pitanje: što zaista činimo u ovom sakramentu i kako ga Crkva teološki tumači?
Katolička tradicija ispovijed shvaća kao susret s Božjim milosrđem, a ne tek kao popis pogrešaka. Katekizam Katoličke Crkve (KKC) ističe da je riječ o sakramentu „obraćenja, ispovijedi, pokore i pomirenja“, jer u njemu „čovjek ponovno pronalazi Božju ljubav koja ga prima kao izgubljenog sina“.
Teolozi naglašavaju da sakrament nije tek formalna obveza, nego čin u kojem se vjernik otvara Bogu, iskreno priznaje grijeh i prihvaća poziv na preobražavanje života. Posebno mjesto u disciplini sakramenta zauzima ispit savjesti. To je kratko, ali duboko propitivanje vlastitih misli, riječi, djela i propusta. KKC potiče vjernike da se pri tome ne zaustavljaju samo na prekršenim zapovijedima, nego da uoče i zanemarene prilike za dobro. Teolozi naglašavaju da ispovijed nije psihološko rasterećenje, nego duhovna odluka – priznati da grijeh ranjava odnos s Bogom, s drugim ljudima i sa samim sobom.
U sakramentu slijedi čin pokajanja, u kojem vjernik iskreno žali zbog grijeha i odlučuje se kloniti ih ubuduće. Od svećenika potom prima odrješenje, koje Crkva razumije kao Kristovo djelovanje kroz služitelja sakramenta. Odrješenje nije simbolična gesta, nego stvarni čin pomirenja između Boga i čovjeka. Upravo zato Crkva potiče da se ispovijed ne promatra kao dužnost pred velike blagdane, nego kao prigoda za novi početak.
Penitencija, pokora koju svećenik određuje, nije „kazna“ za počinjeno, nego poziv na duhovni lijek. KKC tumači da pokora „pomaže iscjeljenju rana koje je grijeh ostavio u čovjeku“. To može biti molitva, djelo ljubavi, odricanje ili čin pomirenja s bližnjima – sve ono što vjernika vraća k ljubavi koju je grijeh narušio.
Božić je blagdan utjelovljene nade, zbog čega je vrijeme prije njega posebno prikladno za sakrament ispovijedi. Dok se vanjske pripreme usmjeravaju na uređenje domova i blagdanske stolove, Crkva poziva i na unutarnje čišćenje srca.
Ispovijed, gledana iz teološke perspektive, nije tek tradicijski običaj, nego duboki susret s Bogom koji se rađa upravo zato da bi čovjeka podigao iz slabosti. U tom duhu, božićna ispovijed postaje uvod u slavlje rođenja Spasitelja, ne samo u kalendaru, nego i u svakodnevnom životu.
