Album koji je bio Robert Smithov srednji prst smjeru kretanja u kojem nije vidio sebe ni The Cure. Neočekivani uspjeh singlova sa albuma ‘Head On the Door’ i ‘Kiss Me, Kiss Me Kiss Me’, naglo otvaranje američkog tržišta i skidanje tog, mračnog, gotičkog taga nekome poput Robert Smitha koji je izvorna definicija goticizma, kao glazbenog pokreta ali i načina življenja, vodilo ka još jednoj tragičnoj glazbenoj priči u kojoj umjetnička i kreativna magma ne može izdržati pritisak popularnosti. Povlačenje u studio i potezanje za brdima halucinogena izgleda da je bilo jedino rješenje. Dodatnu tenziju stvarao je i Smithov ulazak u 30e i osobno nezadovoljstvo i frustracija razmišljanjem kako je njegovo glazbeno vrijeme prošlo bez da je napravio svoje vrhunsko djelo.
Sve to se vratilo kroz najdepresivniju simfonijsku ljepotu koju je jedan bend ikad uspio zatvoriti na tako cjelovitom materijalu. Bend se rješava pijančine i klavijaturiste minornog značaja za materijal, Tolhursta, i opasno udara po svim dobavljivim gitarskim, sintovskim i moždanim efektima i dodacima.
Rezultat je orgazmično spora vožnja kroz Robertovu glavu uz taj kotrljajući Simon Gallup / Boris Williams ritam sekciju i Smith / Porl Thompson lejere gitara i sintova. Album koji je teško opisati bilo kom ko ga nije nikada čuo. Najveća ironija je što je ‘Disintegration’ postao njihov najbolje prodavan album ikada. Uz sva žuganja tadašnjih major izdavača za ostatak svijeta (Elektra) kako je ‘wilfully obscure’.
Disintegration za mene osobno ostaje esencija ovog velikog benda. Možda sve ne bi ni bilo tako da se ko goluždravi balavac nisam doslovno dogodio, na Križankama u Ljubljani, u zoru devedesetih… baš za Disintegration Tour. I zato je ovo jedan od albuma koji je promijenio moj život. [Ante el5egundo, KLFM]
Popis pjesama: Plainsong / Pictures Of You / Closedown / Lovesong / Lullaby / Fascination Street / Prayers For Rain / The Same Deep Water As You / Disintegration / Untitled
Izdavač: Fiction / Polydor / Universal Music, 1989/2010.
