Kad god se spomenu garažni rock, punk, hard rock ili grunge opći je konsenzus da bi bez jednog imena budućnost navedenih glazbenih pravaca bila i više nego upitna.
Još je davne 1960. godine u Tacomi, gradu smještenom 50 km južno od Seattlea, gitarist Larry Parypa sa svojim srednjoškolskim prijateljima, uz pomoć brata i mame pokrenuo u početku instrumentalne The Sonics, bend koji je rock’n’rollu udahnuo divlju energiju kakva se dotad nije mogla ni zamisliti.
Nakon niza izmjena do sredine šezdesetih ustalila se klasična postava The Sonicsa koju su činili Gerry Roslie na klavijatuarama i vokalu, Andy Parypa na basu, Larry Parypa na gitari, Rob Lind na saksofonu, usnoj harmonici i vokalima te Bob Bennett za bubnjevima.
Ova je petorka u samo godinu dana snimila i objavila dva albuma koja će se desetljećima kasnije vrtjeti na gramofonima mnogih budućih velikana rock glazbe. Ispostavilo se da su i Here Are The Sonics objavljen u ožujku 1965. godine i Boom, objavljen nepunih godinu dana kasnije, bili uistinu revolucionarna izdanja kojima su The Sonics kao nitko prije njih demonstrirali kako rock’n’roll može biti sirov, divlji i neobuzdan.
S glasnim gitarama, vrištećim vokalima i razarajućim bubnjevima snimljenima samo jednim mikrofonom The Sonics su bili, pokazalo se, daleko ispred svog vremena pa iz današnje perspektive nije nimalo začuđujuće što su ovakvi genijalci već godinu dana poslije prestali s radom. Neki su upisali studij, neki prešli u druge bendove, a saksofonist i budući pjevač The Sonicsa, Rob Lind, je 1967. mobiliziran i kao pilot borbenog aviona odlazi u Vijetnam.
Iako se dobrih 10 godina činilo da će The Sonics ostati dijelom zaboravljene rock’n’roll povijesti, eksplozija punka iznova ih vraća u fokus javnosti, u prvom redu zahvaljujući američkim punk bendovima poput The Cramps ili The Dead Boys te ih se sve češće navodi kao proto-punk bend i jednu od najvažnijih karika u nastanku ovog glazbenog pokreta.
Kad je krajem osamdesetih došlo do bujanja lokalne scene u susjednom Seattleu, The Sonics, ponajviše zahvaljujući Mudhoneyu, iznova postaju zanimljivi glazbenim medijima, a kad ih je Kurt Cobain naveo kao jedan od bitnih utjecaja na Nirvanu, posebno apostrofirajući nevjerojatan zvuk njihovih bubnjeva, ovo se ime proširilo diljem svijeta.
Odjednom su ljudi postali svjesni da su The Sonics pjesme čuli u obradama Brucea Springsteena, Flaming Lipsa ili The Crampsa, a ako ne tad desetak godina kasnije mnogi su shvatili čije to ime James Murphy ponavlja četiri puta na samom kraju pjesme Losing My Edge njegovih LCD Soundsystema, pjesme kojom je odao počast velikanima glazbe 20. stoljeća.
U vrijeme kad izlazi singl LCD Sounsystema događa se veliki post-punk i garage rock revival u sklopu kojeg ime The Sonics iznova pune novinske retke, budući da ih The White Stripes navode kao jedan od najvećih uzora, no još se jednom prašina oko njih slegla, a da to nije rezultiralo njihovim trajnim okupljanjem.
I kad se već činilo da nema nade da ih se vidi s ove strane Atlantika, prije dvije godine, na veliko iznenađenje njihovih sve brojnijih obožavatelja, izlazi sjajan album This Is The Sonics, kojim između ostalog postaju rekorderi kad je u pitanju vremenski razmak između dva studijska izdanja. U njihovom je slučaju ta pauza iznosila nevjerojatnih 48 godina, no ono što je još važnije je da je u pitanju nevjerojatno svjež i nadahnut album koji je oduševio kritiku diljem svijeta.
Ovo će im biti druga europska turneja kojom promoviraju navedeni album, a u sklopu koje 13. veljače 2018. godine dolaze u zagrebački Vintage Industrial Bar.
Ulaznice su u prodaji od 7. studenog prošle godine u Dirty Old Shopu (Tratinska 18) i Rockmarku (Berislavićeva 13). Ulaznice su dostupne i preko internetskih stranica Dirty Old Shopa i Rockmarka. [Nacional]
