Depresija, poremećaji u prehrani, anksioznost, nezadovoljstvo slikom o sebi, samo su neke od poteškoća s kojima se danas sve češće susrećemo. Mnogi svoje probleme rješavaju razgovorom s prijateljem, obitelji, duhovnikom, a odlazak psihoterapeutu i dalje je tabu tema našeg okruženja. Osude drugih ljudi, diskriminacija i predrasude dovode do netraženja pomoći. O tome smo razgovarali sa stručnjakinjama, Ivonom Maras, Marijanom Alduk i Danijelom Matanović.
„Kao da je i dalje prisutno uvjerenje da je psihoterapija namijenjena samo onima koji su ‘bolesni’ ili ‘nose psihijatrijske dijagnoze’. Takav stav ne samo da udaljava ljude od traženja pomoći, nego stvara i dodatni osjećaj srama kod onih koji o tome razmišljaju”, kaže Marijana Alduk, psihoterapeut. S njom se slaže Ivona Maras, KBT psihoterapeutkinja, koja je zaposlena kao psiholog u Centru za pružanje usluga u zajednici sv. Ana Vinkovci, a privatno ima obrt “Reset” u kojem se bavi psihoterapijom.
“Mnogi ljudi još uvijek doživljavaju traženje psihološke pomoći kao znak slabosti ili sramote, osobito u manjim sredinama. To može rezultirati odgađanjem traženja pomoći, pogoršanjem simptoma i razvojem kroničnih teškoća”, kaže Maras.
Mnogi su danas izloženi nametnutim nerealnim slikama o životu.
„Mladi su svakodnevno izloženi idealiziranim prikazima života, tijela, uspjeha i sreće. Uz to, društveni pritisak da budu uspješni, uklopljeni, angažirani, ali i istovremeno ‘posebni’, može stvoriti unutarnji konflikt i emocionalni teret koji mnogi mladi teško podnose”, objašnjava Maras.
O društvenim pritiscima, pričala je i dr. med. Danijela Matanović, specijalist psihijatar, subspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije, psihoterapeut.
“Putem Interneta i društvenih mreža promoviraju se kontinuirana sreća, zadovoljstvo, ‘savršen život’, što je daleko i izvan svakodnevnice i realiteta, ali što je mladom čovjeku teže pojmiti i prihvatiti”, govori.
Za psihoterapiju, osobito novim klijentima, najveća prepreka je cijena. Psihoterapija je proces koji može biti dugoročan ili kratkoročan, ovisno o individualnim potrebama i željama. Stoga mnogi ističu kako su cijene visoke, a dodatno problem pojačava činjenica kako odlazak psihoterapeutu u Hrvatskoj nije dostupan kroz javni zdravstveni sustav. Još uvijek nije definirana kao zdravstvena djelatnost unutar HZZO-a.
„Moguće je dobiti termine putem uputnice za razgovore s psihijatrom ili psihologom, kao i usluge savjetovanja i psihosocijalnog rada u obiteljskim centrima. To su uglavnom kratkoročne i savjetodavne usluge koje ne mogu zamijeniti kontinuiranu psihoterapiju”, naglašava Alduk.
Za učinkovitost psihoterapije važno je dobro izabrati terapijski pravac. Postoji kognitivno-bihevioralna terapija, psihoanalitička i gestalt. Također, važno je steći odnos s psihoterapeutom.
“Nekome više odgovara strukturiran i ciljno usmjeren rad, dok netko drugi traži dublje razumijevanje sebe i svojih odnosa. Također, povjerenje, sigurnost i osjećaj da smo viđeni i prihvaćeni pokazali su se kao najvažniji čimbenici u procesu promjene”, govori Alduk te dodaje: “Psihoterapija doslovno znači ‘liječenje duše’. To je prostor u kojem osoba može polako doći u kontakt sa sobom, sa svojim osjećajima, tijelom, s onim što se događa ovdje i sada. Neki taj prostor dožive kao prvi trenutak u kojem ih netko stvarno vidi i čuje”.
Cijena jedne seanse kreće se između 30 do 70 eura, a o njenoj visini utječe stručna kvalifikacija i iskustvo terapeuta, vrsta terapijskog pravca, duljina trajanja seanse (obično 45–60 minuta), ali i lokacija.
„Najveći izazov u manjim sredinama je to što je psihoterapija manje zastupljena nego u većim gradovima”, rekla je Matanović.
Zbog toga, kažu, često ljudi moraju putovati u veće gradove. Složno ističu kako bi rješenje bilo zakonsko priznavanje psihoterapije kao zasebne zdravstvene djelatnosti.
„Na društvenoj razini, veća mentalna otpornost pojedinaca doprinosi stabilnijim međuljudskim odnosima i kvalitetnijoj komunikaciji. S ekonomske strane, ulaganje u mentalno zdravlje kroz dostupnu psihoterapiju smanjuje dugoročne troškove zdravstvenog i socijalnog sustava”, kaže Maras.
S njom se slaže i Matanović, koja ističe kako bi povećana dostupnost psihoterapije mogla pozitivno utjecati na društvo u cjelini.
“Uz smanjivanje stigmatizacije, doživljaj da je u redu podijeliti svoje tegobe i probleme s nekim drugim. Za društvo u cjelini svakako je potrebno i poželjno razvijati autentični osjećaj empatije, što počinje unutar obitelji te se potom dalje kroz društvene interakcije nadograđuje i oplemenjuje”, objasnila je.
Prema riječima stručnjaka, u Hrvatskoj postoje programi i inicijative koji nude subvencioniranu ili besplatnu psihološku pomoć za ugrožene skupine poput djece, mladih, žrtava nasilja, branitelja i osoba s niskim primanjima. Također, dostupne su i telefonske linije i online platforme za kriznu pomoć. Međutim, takvi programi često ovise o donacijama i projektima.
“Kada bi psihoterapija bila dostupnija, pojedinac bi dobio prostor da upozna sebe, razvije emocionalnu pismenost i ostvari dublji kontakt sa sobom. Iz takvog odnosa prema sebi rađali bi se zdraviji odnosi i s drugima, a iz njih bi se postupno gradilo svjesnije, suosjećajnije i otpornije društvo”, ističe Alduk, a s njom se slaže Maras.
“Psihoterapija ne smije biti luksuz niti privilegija, već temeljno pravo svakog pojedinca. Kao što je mudro rečeno: ‘Zdravlje uma temelj je zdravlja cijelog društva.’ Ulaganje u psihoterapiju nije samo briga o pojedincu, već ključni iskorak u izgradnji zdravije i funkcionalnije zajednice”, zaključuje.
