U prvoj priči o Jelačićevoj ulici bilo je riječi o imenima koje je ulica nosila u prošlosti. Nakon Domovinskog rata ulica je dobila današnje ime prema omiljenom hrvatskom banu Josipu Jelačiću. Gotovo da nema većeg naselja ili grada u Hrvatskoj a da jedna od ulica ne nosi ime u čast banu Josipu Jelačiću.
U svijesti hrvatskog naroda Josip Jelačić kao hrvatski ban i vojskovođa ima posebno mjesto i značenje kako zbog burne revolucionarne 1848. i 1849. godine te zbivanja u Austriji i Ugarskoj, tako i ukidanja kmetstva i drugih promjena do kojih je došlo u njegovo doba.
Narodu koji je tijekom prošlosti bio tlačen i težio slobodi Jelačić je bio simbol snage i ponosa, heroj. Zato i ne čudi kako je poklič „Ustani bane, Hrvatska te zove!”, koji je prvi put zabilježen 1867. g. postao pjesma koja je smetala svima onima koji su željeli vladati Hrvatima i Hrvatskom te su je i represivnim metodama zabranjivali.
Josip Jelačić rođen je u Petrovaradinu u Srijemu 16. listopada 1801. g. gdje je njegov otac Franjo, podmaršal austrijske vojske, bio zapovjednik slavonske Vojne krajine. Majka mu je bila Ana, djevojačkog prezimena Portner. Kršten u župnoj crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu. Jelačići su podrijetlom bili iz Like i ban je često isticao svoje ličko podrijetlo.
Josip Jelačić u osmoj godini života započeo je školovanje u bečkom Therezianumu, najelitnijoj plemićkoj školi toga vremena, gdje su se sinovi plemića i velikaša školovali i odgajali za administrativnu i vojnu službu u Carevini.
Uz hrvatski, govorio je njemački, francuski, mađarski, talijanski i latinski. Bio je dobar mačevalac, izvrstan strijelac izvanredan jahač, strateg, organizator, vojskovođa. Njegovi suvremenici govorili su kako je bio spretan, radin, uslužan, blag, pravedan, brižan, šaljiv i vesele naravi.
U predasima vojnih pohoda pisao je pjesme od kojih su neke bile toliko popularne da su se pjevale kao koračnice u Habsburškoj monarhiji. Velik broj pjesama spjevan je i njemu u čast.
Prvu zbirku pjesama pod naslovom “Eine Stunde der Erinnerung” – „Trenutak uspomene“ objavio je u Zagrebu 1825. godine na njemačkom jeziku. Širio narodnjačke ideje među časnicima i graničarima i često pjevao najpoznatije hrvatske budnice prateći se na glasoviru. Kao zapovjednik banske pukovnije u Glini, često je ratovao s Turcima, a s nekima se i sprijateljio.
Od Mahmud-bega Bašića iz Bihaća dobio je na dar rasnog konja bijelca na kojem je išao na bansko ustoličenje i poslije u pohod na Mađarsku.
Kralj Ferdinand I. imenovao ga 23. ožujka 1848. godine u Beču hrvatskim banom i tajnim kraljevskim savjetnikom i unapredio u čin generalmajora i zapovjednika obiju banskih pukovnija, glinske i petrinjske. 8. travnja 1848. godine u Beču je položio bansku prisegu i imenovan feldmaršallajtnantom i vojničkim zapovjednikom u banskoj i krajiškoj Hrvatskoj, te svečano ustoličen 5. lipnja 1848. godine u Zagrebu.
Zbog velikih ratnih zasluga, ban Jelačić je za samo godinu dana bio promaknut čak tri puta: od pukovnika u general-majora, pa zatim u podmaršala, te na kraju u generala topništva feldzeugmeistera, što nikada nikome nije uspjelo u povijesti austrijskog carstva.
Kao pedesetogodišnjak oženio se sa šesnaestogodišnjom Sofijom Stockau s kojom je imao kćer Anu koja je umrla od tifusa ne dočekavši ni godinu dana.
Preminuo je 20. svibnja 1859. godine u Zagrebu, a sahranjen na obiteljskom imanju u Novim Dvorima u kapeli Sv. Josipa, u Zaprešiću. Spomenik mu je podignut i otkriven 16. prosinca 1866. godine na glavnom trgu u Zagrebu koji se do tada zvao Trg Harnice, a potom preimenovan u Jelačićev trg. Nakon osamdeset godina komunistička vlast u noći 25./26. srpnja 1947. godine uklonila je spomenik, ali ne i Jelačića iz srca i pamćenja Hrvata. Zahvaljujući Antunu Baueru 43 godine spomenik je čuvan u zagrebačkoj Gliptoteci i ponovo postavljen na Trg 16. listopada 1990. na Jelačićev rođendan.
Zato je i tako je Jelačić bio inspiracija svim Hrvatima koji su težili neovisnosti koja je napokon ostvarena Domovinskim ratom. U prošlom sustavu i bivšoj državi spominjane njegovog imena ili pjevanje pjesme „Ustani bane“ nije bilo omiljeno, već i kažnjivo.
S tim u vezi iznijet ću jedno osobno iskustvo, a vjerujem da su ga imali i drugi mladići ili osobe koji su negdje, nekim povodom zapjevali koji stih iz spomenute pjesme.
Bili su ljetni praznici. Moji prijatelji i ja završili smo drugi razred gimnazije, a ljeto smo provodili družeći se na Marici, Banji ili Barutani. Navečer je odlazak na Korzo bio neizostavan. Nakon toga posjećivali smo večernje sportske turnire na Lokosima, a na kraju negdje pred ponoć slijedio je odlazak na kultnu „Štajgu“ ili „Štaciju“ – vinkovački putnički kolodvor. Vesela i bezbrižna mladež sklona zafrkanciji zabavljala se uz malo više galame tijekom vikenda vinkovačkim ulicama, trgovima i parkovima. Znalo se ponekad malo i popiti: šerija, mentola pelinkovca ili kruškovca, no rijetko se tko opio, a da nije znao za sebe, kao što mladi danas čine teturajući ulicama i valjajući se po tlu uz bosutske obale, kako se to u žargonu kaže „mortus pijani“. Starija manguparija zabavljala se na način da je mlađe nudila tim slatkastim žesticama i dovodila ih u situaciju da kad malo „trgnu“ naprave mali show što je izazivalo salve smijeha i u narednim danima služilo za glavne teme zafrkancije. Znalo se i zapjevati i to lijepo, a ne revati i derati se kako to danas čuje vinkovačkim ulicama. Jedne večeri, raspravljalo se o sportu, najviše o nogometu. O toj temi svi smo mi bili dobri znalci i bili dobro informirani. U okviru Gradske knjižnice nalazila se čitaonica u kojoj su se mogle čitati novine iz gotovo svih republika tadašnje Jugoslavije. Mladima je posebno bila omiljena sportska štampa. Trebalo je pričekati i na red da bi se došlo do željenog lista. Za razliku od današnjih izvjestitelja koji uglavnom kronološki seciraju neku utakmicu i navode statistiku, nekadašnji ugledni novinari pisali su uoči i poslije svršetka nekog sportskog događaja osvrte, komentare, intervjue i slično te podrobno i znalački informirali čitatelje. Te večeri na široko se raspredalo o nekadašnjoj nogometnoj reprezentaciji te uspoređivali rezultati pojedinih generacija i njihovih susreta s tada najjačim reprezentacijama svijeta. Uglavnom od mnogih smo u međusobnim okršajima bili bolji, no teško smo izlazili s reprezentacijom Mađarske, bilo da se radilo o generaciji Puškaša, Kočiša, Kubale, preko Grošiča, Božika, Tihija, Gereča, Šarošija, Šandora do Benea, Alberta i Fazekaša pa i nadalje.
U raspravi i traganju za uzrocima neuspjeha koju smo vodili uključio se i poznati vinkovački „oriđinal“ koji nam se pridružio i pokušao nas utješiti miješajući sport, politiku i povijest. „ Doći će i naših pet minuta, ….. ma dobili su oni svoje“. Zapitali smo ga kada !? Odgovorio je: „ Pa u doba bana Jelačića“. To je bio klik za spontanu reakciju. Netko je uzviknuo: „To“, a iz svih grla zaorile su se riječi iz pjesme „ Ustani bane Jelačiću…“ Nije to bilo iskazivanje nekakve mržnje prema susjednoj državi, narodu i sportskom suparniku, nego nekakvo oslobađanje od frustracije i sportskog kompleksa od kojega smo patili, a od kojega nas nisu mogli izliječiti ni takvi majstori kakvi su bili Beara, Crnković, Stanković, Čajkovski, Horvat, Bobek, Mitić, Zebec, Vukas te Galić, Šekularac, Jerković, Zambata i drugi nogometni velikani bivše države koji su spadali u svjetsku nogometnu elitu. U školama se prema tadašnjim ideološki obojenim programima iz povijesti nije puno učilo o Jelačiću. Više se naglašavalo njegovo sudjelovanje u gušenju mađarske revolucije, a manje apostrofiralo kao nacionalnog junaka koji je pripadao narodu s kojim su se u svojim „prepucavanjima“ poigravali Beč i Pešta i po potrebi koristili ga za ostvarenje svojih ciljeva i na kraju ga uvijek prevarili.
Taman kad smo se najbolje glasovno uštimali iz tame iza „limenki“ koje su se nalazile u neposrednoj blizini kolodvora pojavila su se dva milicajca. Kad smo ih ugledali naš neokrunjeni zborovođa i „prvo grlo“ neobičnog zbora, okrenuo je na bećarac, no bilo je kasno. „Cajkani“ kako smo ih nazivali, započeli su s našom identifikacijom i pravljenjem popisa temeljem kojega će se navodno poduzeti neke aktivnosti kako bismo za narušavanje javnoga reda snosili konzekvence. Jedan od milicionara bio je iz Kolodvorskog bloka i većinu od nas i naše roditelje je dobro poznavao. Nakon provedene identifikacije smo se razišli i razmišljali što će biti sutra. Što će reći roditelji ? Iduće večeri nije nam bilo do pjesme. Zabrinuti i pokunjeni skupili smo se na Korzu da razmijenimo informacije, no o našem slučaju nitko ništa nije znao, niti se priča pročula gradom. Idući dan u predvečerje moj otac se vratio kući iz dnevne smjene sa željezničkog kolodvora gdje je radio i zapitao me: “ reci mi sine jel’ ti u „Maksimu Gorkom“ samo sviraš u tamburaškom zboru ili si postao članom još nekakve sekcije?“ Iznenadio sam se i zapitao: „ otkud ti takva ideja?“, a odgovor je bio: „pa priča se da si član nekakvog „noćnog pjevačkog zbora“ koji po Vinkovcima pjeva kojejakve pjesmice koje nekima nisu po volji.“ Zaključio sam kako je sigurno susreo susjeda milicionara koji mu je ispričao o našem „uličnom pjevačkom nastupu“. Na kraju milicionari nas nisu nigdje prijavili jer bi pisanjem zapisnika i izvješća sebi napravili posla i problema, pa se sve završilo na prijekorima i opomenama na naš račun.
Mnogi drugi koji su iz raznoraznih razloga i bez zle namjere, po sustav i državu zapjevali „Ustani bane“ ili „Vilu Velebita“, najčešće što je bila zabranjena, zaradili su kazne pa čak i zatvor. Danas nije zabranjena, a ni ne pjeva se često.
