Od Prkosa pa do brčanske pruge ulica je nekada imala karakteristična obilježja koja su prepoznatljiva i danas.Za razliku od drugih izuzimajući Zvonimirovu ova je ulica vrlo široka. Najljepše kuće koje su i danas u dobrom stanju sagrađene su u periodu između dva svjetska rata
S obje strane ulice između nogostupa i kolnika odnosno odvodnih kanala nalazio se zeleni pojas kojega je krasio drvored kestenova, lipa i oraha koji na sreću još uvijek unatoč starosti i oštećenju nastalom granatiranjem Vinkovaca za vrijeme Domovinskog rata nisu posječeni. Ni najveći dio travnih površina nije pretvoren u betonirane prostore za parkiranje vozila.
Nažalost iz godine u godinu taj niz drvoreda s obje strane ulice sve se više neopravdanom sječom prorjeđuje čime se uništava ljepota, sklad i svježina ulice te čini ekološka šteta, a sve poradi izgradnje parkirališnih mjesta za automobile. Većina kuća je položajem, oblikom i veličinom drukčija, veća i uređenija od onih koje su nastajale u drugim ulicama tadašnje uže gradske zone poput kuća u Dugoj ili Glagoljaškoj ulici.
U tom dijelu ulice u kojoj su živjele obitelji poznatih vinkovačkih obrtnika, trgovaca, poduzetnika, liječnika, inženjera, profesora i drugih živjela je i obitelj Brunšmid. Iz te obitelji potječe znameniti vinkovački arheolog Josip Brunšmid. Ta obitelj uz ostale djelatnosti osnovala je gostionicu i svratište s imenom „Letzte Grosch“ odnosno „Posljednji groš“. Zahvaljujući Josipu Brunšmidu Vinkovci u razvitku arheologije u Hrvatskoj imaju posebno mjesto.
Stoga evo i nekoliko crtica o Josipu Brunšmidu jednom od najznačajnijih hrvatskih arheologa.
Rođen je u Vinkovcima 1858. g., a umro u Zagrebu 1929. godine. U Vinkovcima je završio Gimnaziju, a nakon toga je u Beču studirao povijest i geografiju. Prve radove napisao je o antičkim Cibalama. Nakon svršetka studija je deset godina radio kao profesor u vinkovačkoj Gimnaziji, a zatim u Zagrebu. Dok je radio u Vinkovcima skupio je veliku zbirku arheoloških predmeta koju je poklonio Arheološkom muzeju u Zagrebu.
Godine 1893. u Beču je doktorirao, a potom radio kao kustos te upravitelj Arheološkog odjela Narodnog muzeja u Zagrebu. Od 1896. godine prvi je profesor arheologije na zagrebačkom Sveučilištu. Pored toga bio je ravnatelj Strossmayerove galerije. Razvio je intenzivnu muzejsku i znanstvenu djelatnost. Na mjestu kuće Brunšmidovih na kojoj se nalazila spomen ploča sagrađena je nova zgrada, naravno bez ikakve oznake o velikanu vinkovačke povijesti i promotoru arheologije koji je tu nekada živio.
Njegovim putem nastavili su i drugi Vinkovčani svrstavši se u arheologe svjetskoga ugleda. Prvi je bio Viktor Hoffiller (Vinkovci, 1877. – Zagreb, 1954.) koji je nakon školovanja u vinkovačkoj Gimnaziji studirao u Zagrebu i Beču gdje je i doktorirao. Bio je stručnjak za sve arheološke discipline. Obnašao je dužnost kustosa arheološkog odjela Narodnoga zemaljskog muzeja u Zagrebu, sveučilišnog profesora i ravnatelja Arheološkog narodnog muzeja u Zagrebu.
Treći iz plejade znamenitih hrvatskih arheologa koji nije rođen, ali je od ranog djetinjstva živio u Vinkovcima gdje je pohađao Gimnaziju, a studij nastavio u Zagrebu je Stojan Dimitrijević (Horgoš, 1928. – Zagreb, 1981. ) koji je sahranjen na Gradskom groblju u Vinkovcima. Svojim znanstvenim radom utvrdio je apsolutni i relativno-kronološki okvir različitih pretpovijesnih kultura u Hrvatskoj, pri čemu je prvi definirao tri kulture: sopotsku, lasinjsku i vinkovačku kulturu.
Vinkovačku arheološku tradiciju nastavili su i Ivana Iskra Janošić (Duga Resa, 1942. – Vinkovci, 2017.) koja se nakon svršetka studija doselila i zauvijek ostala u Vinkovcima, a od mlađih Maja Krznarić-Škrivanko, Anita Rapan-Papeša i Hrvoje Vulić, vinkovački Indiana Jones koji su svijetu prezentirali vinkovačko arheološko blago, a Vinkovce otkrili kao arheološku riznicu.
Poput drugih najstarijih vinkovačkih ulica koje predstavljaju gradske prometne arterije u kojima prevladavaju građevine izgrađene u prošlom, a bliže središtu grada i pretprošlom stoljeću i u ulici koja sada nosi naziv dičnoga hrvatskog bana Josipa Jelačića došlo je u proteklom desetljeću da evidentnih promjena.
Obnovljena su pročelja većine starijih zgrada, a od križanja s ulicom Hrvatskih kraljeva odnosno poznate vinkovačke Barice u pravcu Mirkovaca izgrađeno je nekoliko novih katnica. Većina od tih modernih višekatnih zdanja locirana je na kutnim dijelovima ulice odnosno na križanjima ulica. Uglavnom su to građevine s polivalentnom namjenom u kojem se nalaze kako poslovni tako i stambeni dijelovi. Obnovljene i uređene neke kuće, poput kuće obitelji Vulić u čijem se dvorišnom dijelu nalazi lijepo uređen trgovački kompleks u kojem se prodaje namještaj, predstavljaju lijepe primjere građanske urbane arhitekture karakteristične za dvadesete i tridesete godine protekloga stoljeća.
U posljednjem desetljeću i ovdje kao i u drugim dijelovima grada nicale su katnice različitih stilskih obilježja koje se baš i ne uklapaju u raniju arhitektonsku strukturu.
Interpolacije novih katnica s poslovno stambenom namjenom na potezu od Barice do ulice Stjepana Radića mogu se čak i prihvatiti obzirom na topografiju terena i neku vrstu spone ili prijelaza između užeg središta i istočnog dijela ulice. Sporadična pojava katnica u dijelu ulice od Prkosa nadalje koja je prema visinskom gabaritu bila ujednačena i skladna takvom gradnjom je narušena.
Kako je ta ulica prometno vrlo frekventna na križanju s ulicom Ruđera Boškovića izgrađen je kružni tok kako bi se ubrzao protok intenzivnog prometa koji će se odvijati kroz taj dio grada sve dok za promet ne bude osposobljena istočna prometna obilaznica čija je izgradnja pri kraju.
I taj kružni tok je posebna priča. Obzirom na gustoću i vrstu prometa odnosno dimenzije i težinu teretnih vozila vrlo je nefunkcionalan i tehnički upitan tim prije što se u njegovoj neposrednoj blizini nalazi benzinska crpka. Prema nekim izvorima, obzirom na to da u vrijeme njegove izgradnje nije bilo moguće riješiti neke imovinsko-pravne odnose kako bi se dobio veći prostor, čini se da je takva izvedba bila jedino moguća. Međutim prema mišljenju brojnih Vinkovčana, pa i stanovnika te ulice to nije razlog da se taj prostor estetski bolje uredi i dotjera kao i drugi kružni tokovi u Vinkovcima.
S druge strane pohvalu zaslužuju neki radovi koji su izvršeni u toj ulici. Na cijeloj dužini ulice temeljito je obnovljen kolnik, a u dijelu najbližem gradskom trgu i pločnik. Isto tako označena je i biciklistička staza. Tako je danas, no prisjetimo se nekih detalja iz prošlosti ove ulice. Između Prvog i Drugog svjetskog rata na križanju Strossmayerove, sada Ulice bana Jelačića i Mollynarijeve, danas Radićeve ulice nalazila se kavana i svratište Prkos. Vinkovački ugostitelj Ludvig ili Ljudevit Sonnenfeld dobio je 1918. godine dozvolu za svratištarski i kavanarski posao koji je proširio na konačište i držanje parnih kačnih kupelji.
Godine 1926. to je postao hotel II. klase s restoranom i javnom kačnom kupelji. Tu se nalazila velika gostionica s dvoranom i drvenim okruglim plesnim paviljonom u dvorištu te perivojem i kupališnim dijelom. Zauzimala je prostor od ugla Strossmayerove duž Molinarijeve do sadašnje Srijemske ulice.
Tu su HPTD „Relković“, SPD „Vila“ i druga društva priređivala kazališne priredbe, koncerte, zabave i plesove, a mladež je pohađala plesne tečajeve koje je vodio Moritz Kümmelberg.
Ludvigov sin Aleksandar završio je vinkovačku Gimnaziju, a potom studij medicine, te radio kao liječnik u Vinkovcima. Njegova ordinacija nalazila se u dvokatnici Schlesingera smještenoj na uglu Nove, danas Ulice Juraja Dalmatinca i Zvonimirove ulice. Obitelj je stradala u koncentracionim logorima tijekom Drugog svjetskog rata.
Nedaleko tog ugostiteljskog objekta na drugoj strani ulice nalazio se paromlin koji su Vinkovčani po vlasniku mlina nazivali Šimićev mlin.
U drugoj polovici 20. stoljeća pokraj njega djelovalo poduzeće Vidra koje se bavilo kožarskom industrijom. Nakon Domovinskog rata ti derutni i zapušteni prostori ružili su sliku ove ulice.
Premda su se tijekom Domovinskog rata Vinkovci u cjelini nalazili na prvoj crti bojišnice ova ulica imala je posebno strateško značenje i ulogu.
U istočnom dijelu ulice najbližem Mirkovcima nalazila se prva crta na kojoj su se branili Vinkovci, „ vrata Hrvatske“. Nekolicina mladih ljudi, dragovoljaca, heroja, iz ove ulice, za obranu svoje ulice, svojega grada i domovine položilo je svoje živote.
Njima u slavu nadomak željezničke pruge koja dijeli Vinkovce i naselje Mirkovci ratni prijatelji podigli su spomen obilježje kako ih se ne bi zaboravilo. Ante Ančić i Tomislav Perković imali su samo 19 godina. Željko Higl i Ivica Bekavac su bili oko dvadeset i pete. Tihomir Majdančić doživio je tri i pol desetljeća a Ivan Perković doživio je tek 42 ljeta.
Danas se u ovoj ulici na pročeljima kuća i krošnjama drveća te komunalnoj infrastrukturi tragovi rata i ne zamjećuju. Sve je obnovljeno, gradi se novo, izgrađuju se i druge ulice koje gravitiraju Jelačićevoj, spajaju se izgradnjom novih ulica vinkovački kvartovi, niču novi objekti, trgovine, obrtničke radnje.
Konačno je srušena napuštena i zapuštena zgrade starog mlina na čijem će se mjestu sagraditi novi trgovački centar. Na samom kraju u blizini željezničke pruge Vinkovci – Gunja nikli su novi poslovni prostori, a konačno je i uređen nekada zapušteni prostor davno napuštenoga groblja.
