U vinkovačkom Domu za starije i nemoćne živi čovjek čija priča nadahnjuje i mijenja pogled na svakodnevicu – Miroslav Kisegi, rođen 1962. godine i rodom iz Đeletovaca. Njegov dolazak u Dom prošle godine u siječnju donio je više od nove prisutnosti – donio je duh zajedništva, dobrote i nesebičnosti za sve. On je primjer kako se životna priča može pretvoriti u inspiraciju.
Iako je život pred njega stavio brojne izazove, Miroslav nije nikad pokleknuo. Rođen je s poteškoćama, nije dopustio da ga to ograniči u želji da pomaže drugima. Od prvog dana uključio se u svakodnevne aktivnosti – uređenje okoliša, boji zajedničke prostorije i korisničke sobe, pomaže spremačicama i kućnim majstorima, desna je ruka radnom terapeutu. Niše mu nije teško, a svaki zadatak prihvaća s osmijehom i dobrom voljom. Njegov rad nije obveza – to je njegov poziv.
Posebna je i njegova svakodnevna briga za druge korisnike. Sam odlazi u nabavku za nepokretne, pomaže oko smeća, skuplja ambalažu kako se ništa ne bi nepotrebno bacilo. Njegov trud prepoznali su i djelatnici Doma koji su mu pomogli u ostvarenju životne želje – da njegova majka Agneza, koja je dotad bila u drugom domu, bude preseljena k njemu. Od tada su svakodnevno zajedno, a Miroslav je još ispunjeniji i sretniji, znajući da kraj sebe ima svoju majku.
U njegovoj sobi posebno mjesto zauzimaju stare gramofonske ploče, koje s ljubavlju sluša, a slobodno vrijeme provodi i crtajući. Uz mjesečna primanja od svega 34 eura, teško je priuštiti si osnovne stvari, no osoblje Doma mu redovito pomaže. Ne traži puno, raduje se sitnicama i nikada ne zaboravlja zahvaliti. I tada pokazuje koliko mu znači svaki oblik pažnje. Najbolja prijateljica mu je spremačica i vrtlarica s kojom dijeli radne zadatke, a njegova prisutnost unosi mir i red – ne voli sukobe i često zna pomiriti one koji se prepiru.
Miroslav svakodnevno pokazuje da toplina doma nije u zidovima, već u ljudima. U svijetu koji često zaboravlja male geste, on nas podsjeća koliko vrijedi otvoreno srce, dobra volja i ljubav prema zajednici. Njegova priča primjer je kako jedan čovjek može učiniti razliku. Takvi ljudi ne traže pažnju – oni je zaslužuju.
