Uoči Uskrsa, u potrazi za starim tehnikama bojenja jaja, put vodi u Gradište, gdje u autentičnom ambijentu stare šokačke kuće tradiciju njeguje 72-godišnja Marica Jovanovac Firova. Vlasnica ruralne kuće „Snašini kućari“ već petnaest godina obnavlja i čuva prostor koji posjetitelje vraća stotinjak godina unazad. Kuća je dobitnica dvije brončane povelje Suncokreta ruralnog turizma u kategoriji Tradicijska ruralna domaćinstva.
U njezinoj kući svaki detalj ima svoju priču – od starog namještaja i malog muzeja do obnovljenog štaglja koji danas služi za okupljanja i prijem gostiju. „Sve što imam napravila sam sa svojih deset prstiju, borim se sa svojom djecom. Uspjela sam sačuvati ovu starinu, tradiciju i običaje. Dok god budem mogla, prenosit ću na kćer, a nadam se i unuke“, kaže Marica. Njezin rad potvrđuju i brojna priznanja i zahvalnice prikupljene na susretima, izložbama i natjecanjima.
Upravo u blagdansko vrijeme posebno dolaze do izražaja znanja koja prenosi. Pokazujući stare načine ukrašavanja jaja, podsjeća kako su se nekada koristili isključivo prirodni materijali. „Nekad se nije farbalo u bojama, sve je bilo domaće“, pojašnjava.
Proces počinje pripremom lukovine, odnosno ljuske luka koja se dan ranije namače u vodi. U međuvremenu se biraju listići i trave zanimljivih oblika koji će poslužiti kao motivi. Oni se prislone na jaje, učvrste vodom, a zatim se jaje stavlja u najlon čarapu kako bi se uzorak zadržao tijekom kuhanja. „Prije nije bilo ovakvih čarapa. Moja mama je uvijek uzimala rjeđi komad platna kako bi primilo boju“, prisjeća se Marica. Nakon petnaestak minuta kuhanja u lukovini, jaja poprimaju prepoznatljivu tamnosmeđu boju s otiscima biljaka.
Osim ove najraširenije tehnike, u Gradištu se njeguje i posebna vještina povezana sa šaranjem tikvica. „Ljudi su pri tome koristili dušičnu kiselinu ili šatvoser. Kao dijete, imala sam komšije koje su se bavile šaranjem tikvica. Ilija Dretvić bio je najbolji šarač u Slavoniji. Njegova kćer je nama kao djeci svima radila motive. Kakve je radila na tikvici, takve je radila i na jajima“, prisjeća se.
Postupak izrade ovih pisanica započinje kuhanjem jaja u lukovini, nakon čega slijedi ukrašavanje. Metlicom od obične metle nanose se motivi šatvoserom, a nakon sušenja jaje se prebriše krpom. Time se uklanja dio tamne boje i otkriva svjetliji uzorak. Kontrast koji nastaje daje poseban vizualni efekt, a rezultat ovisi o preciznosti i iskustvu.
Životni put Marice Jovanovac Firove usko je povezan s očuvanjem tradicije. Rano je ostala udovica, a već kao mlada žena radila je u Njemačkoj, no povratak u rodni kraj za nju je bio prirodan izbor. Svoju djecu odgojila je u duhu običaja koje i danas prenosi. Aktivna je i u očuvanju nematerijalne kulturne baštine kroz šaranje tikvica, a osnovala je i pjevačku a cappella skupinu „Snaša“. „Bila sam najmlađa, vođa, a imali smo stariju ženu koja je znala sve te stare pjesme i od koje smo učili“, kaže.
Uz očuvanje običaja, posvetila se i obnovi „Snašinih kućara“, koji su desetljećima bili zapušteni. „Bilo je dosta zapušteno, trebalo je sve renovirati. Ali moje želja bila je velika. Najprije smo sredili prednje dvije sobe gdje je sada muzej. U njemu se može vidjeti kako se nekad živjelo i spavalo. Počeli smo puno gostiju primati. Renovirali smo i štagalj i na katu napravili više prostora“, objašnjava.
Primaju goste tijekom cijele godine, uključujući i strance u tranzitu. Ponuda se temelji na domaćim proizvodima i tradicijskoj kuhinji, a česti su i organizirani dolasci većih skupina. „Ljudi žele muziku, žele konje i kola. Pa se vozaju. Pravimo im i čobanac“, kaže Marica. Nerijetko gosti odu s nekoliko suvenira koje Marica sama izrađuje. Od tikvice, preko zlatoveza pa sve do domaćeg pekmeza.
„Snašini kućari“ u Ulici kralja Tomislava 129 otvoreni su svima koji žele upoznati tradiciju i način života kakav je nekada bio. „Rado ćemo sve dočekati, rado počastiti“, poručuje.
