Još prije nego što se ujutro zatvore vrata iza posljednjeg roditelja, u najnovijem vinkovačkom vrtiću Mali princ dan započinje onako kako i treba, veselo, s osmijehom i otvorenim rukama. Djeca ulaze pomalo pospana, neka još čvrsto drže mamine prste, neka već trče prema poznatim licima. U tim prvim minutama dana nema žurbe, samo glasovi koji umiruju i ruke koje znaju kako pružiti sigurnost.
U Malom princu danas rade odgojiteljice različitih generacija i iskustava, ali sve ih povezuje isti osjećaj, to da je dijete uvijek ispred programa, prostora i rasporeda.
“Mi ovdje ne radimo samo u vrtiću, mi radimo s djecom, sa svakim djetetom pojedinačno”, ističe Martina Majko, odgojiteljica u Područnom objektu Mali princ Dječjeg vrtića Vinkovci.
“Svako jutro je novo, svako dijete dolazi sa svojim raspoloženjem, svojim malim brigama i velikim veseljem, i naš je zadatak da ih dočekamo baš takve kakvi jesu.”
Majko već više od deset godina radi u Dječjem vrtiću Vinkovci, a iskustvo stečeno u različitim objektima pomoglo joj je, kaže, da bolje razumije djecu.
“Najljepši dio ovog posla su mali trenuci, kada dijete prvi put samo zakopča jaknu, kada se odvaži reći nešto pred drugima ili kada te samo tiho zagrli. U Malom princu imamo prostor i uvjete da tim trenucima damo vrijeme koje zaslužuju.”
Marina Vrankić u radu s djecom provodi gotovo dva desetljeća, a iako je prošla kroz različite sustave, jedno joj je uvijek ostalo isto.
“Bez obzira na to koliko je vrtić velik ili moderan, dijete treba isto, osjećaj da je viđeno i prihvaćeno”, kaže Vrankić. “U početku nam je svima trebalo vrijeme da se snađemo u novom, drugačijem prostoru, ali djeca su nas u tome pretekla. Oni su se prilagodili najbrže.”
Dodaje kako je upravo rad s djecom u novom okruženju donio novu motivaciju.
“Kad vidiš koliko su radoznali, kako istražuju svaki kutak, kako se vesele malim stvarima, to te svaki dan iznova podsjeti zašto radiš ovaj posao”, ističe. “U takvom okruženju i mi odgojiteljice rastemo zajedno s njima.”
Posebnu toplinu u kolektiv unosi Jasna Puljić, odgojiteljica s gotovo 42 godine staža.
“Djeca su ista danas kao i prije četrdeset godina, trebaju toplinu, granice i nekoga tko će ih voditi s poštovanjem”, kaže. “Ali uvjeti u kojima danas radimo omogućuju nam da se više posvetimo onome što je najvažnije, odnosu s djetetom.“
Puljić ističe koliko joj znači što sada ima više vremena za rad s djecom, a manje za tehničke i fizičke prepreke.
“Ovdje mogu stati, sjesti na pod s djecom, razgovarati, slušati ih. Mogu ih učiti samostalnosti, ali i biti tu kada im treba pomoć ili utjeha”, govori. “To je ono zbog čega sam cijeli život u ovom poslu.”
No vrtić ne živi samo kroz rad odgojiteljica, već i kroz povjerenje roditelja. Branka Lovrić, mama male Lare, kaže kako se taj osjećaj povjerenja gradi svakodnevno.
“Kad ujutro vidiš da ti dijete bez straha ide prema teti, znaš da si donio dobru odluku”, ističe. “Adaptacija je prošla mirno, a svaki dan vidimo koliko je Lara zadovoljna i koliko toga donosi kući, ne samo crteže, nego i nove riječi, navike i prijateljstva.”
Posebno ju veseli što je vrtić otvoren prema roditeljima.
“Božićni sajam bio je predivan, vidjeli smo koliko truda odgojiteljice ulažu, koliko im je stalo do djece i do zajedništva”, kaže. “Za nas su Larine “magične tete” Larisa i Kristina i to dovoljno govori.”
Mali princ danas brine o 176 djece jasličke i vrtićke dobi, no iza te brojke krije se mnoštvo malih osobnih priča. U samo nekoliko mjeseci rada postao je mjesto u kojem se djeca smiju bez straha, uče bez pritiska i odrastaju uz ljude koji svoj posao ne mjere satnicom, nego dječjim osmijehom. U Malom princu svaki dan počinje isto, s djecom u središtu. I upravo zato ova priča ne govori samo o novom vrtiću, nego o ljudima koji ga čine živim.
