Povijesno i životno iskustvo uči nas kako sve podliježe zaboravu. To vrijedi za događaje iz bliže i daljnje povijesti, ali i za ljude o kojima smo slušali, čitali ili koje smo poznavali i s njima komunicirali. Odnosi se to na nekada poznate ljude sa svjetske, nacionalne i lokalne scene, ali i na one iz našeg užeg okruženja s kojima smo dijelili, trenutke djetinjstva, mladosti, školovanja, rada ili bavljenja određenim aktivnostima u našem slobodnom vremenu.
Nekima od njih divili smo se zbog radnih, znanstvenih, kulturoloških ili sportskih postignuća kojima su zadužili zemlje ili prostore iz kojih su potekli i nacije kojima su pripadali.
Puno je takvih primjera u našem gradu i užem zavičaju. S nekima se od njih možda i susrećete, a da pojma nemate tko su i što su nekada predstavljali i bili uzor brojnim generacijama. Vrijeme čini svoje, sjećanja blijede, nestaju u zaboravu kao da ih nikada nije ni bilo. Na one kojih odavno nema među nama podsjete tek nazivi ulica ili nekih gradskih četvrti, pokoja spomen ploča, bista ili skulptura, zabilješka u kakvoj knjizi, enciklopediji i leksikonu te zapisi u novinama čije požutjele stranice pokriva prašina. Sačuvani su djelomice i stari video zapisi koji govore o njima i vremenu u kojem su živjeli. Obrisao sam prašinu i prelistao tisuće novinskih stranica kako bih vam ispričao male priče kao podsjetnik na ljude koji su dali veliki doprinos u razvitku mojega grada i ovoga dijela Hrvatske, pa i šire, u različitim područjima života i rada.
Za početak odabrao sam one koji su uz poslovne rezultate uspjeh i popularnost stekli baveći se sportom.
Kako su sportašice Vinkovaca i njegove okolice ostvarile niz zapaženih rezultata ne samo na nacionalnoj, već europskoj i svjetskoj razini, a da se o tome malo zna i da javno nije bilo promovirano na razini koju zaslužuje pokušat ću to ispraviti na nekoliko primjera.
Prvu priču posvetio sam Branki Batinić Brankici, zasigurno jednoj od najvećih i najboljih vinkovačkih i hrvatskih sportašica.
Iz Vinkovaca potekao je niz vrhunskih stolnotenisača i stolnotenisačica reprezentativnoga formata, no naša Brankica posebna je i neponovljiva. Započela je kao vinkovačka vunderkind djevojčica, s nepunih 13 godina postala reprezentativka, sredinom sedamdesetih i osamdesetih postala je igračica europskog i svjetskog formata, potom vrstan trener, a u veteranskoj konkurenciji europska i svjetska prvakinja. Uz to postala je uspješna menadžerica koja je stekla stupanj magistrice znanosti, koja je sportsko i poslovno umijeće pokazala u Njemačkoj gdje je desetljećima živjela, ali i u svojoj domovini Hrvatskoj.
Upoznao sam je kao učenicu trećeg razreda osnovne škole kada je dolazila na treninge u dvoranu Mađarske škole gdje sam rekreativno udarao celuloidnu lopticu za ping-pong.
Rođena u Vinkovcima 8. svibnja 1958. Djetinjstvo i ranu mladost provela je uz majku Mariju apotekarsku laboranticu, oca Đuru krznarskog obrtnika i stariju sestru Blaženku. Pohađala je osnovnu školu koja je tada nosila naziv OŠ Bratstvo-jedinstvo, a potom vinkovačku gimnaziju u kojoj je maturirala 1977. godine. Sklonost prema sportu naslijedila je od oca. Starija sestra nije pokazivala veći interes za sport već je više naginjala glazbi i uspješno je svirala harmoniku. U složnoj i vrijednoj obitelji stekla je radne navike, odgovornost i rano shvatila da samo predan rad donosi uspjeh i sreću. Bila je odlična učenica i marljiva djevojčica koja je i u najranijoj dobi majci pomagala u kućanskim poslovima. Stizala je učiti, pomagati u obitelji, trenirati, ali i naći vremena za zabavu i prijatelje.
Igračku karijeru započela je kao pionirka u STK Spačva iz Vinkovaca. Već 1967. godine na turniru koji je organizirao njen klub kao devetogodišnja pionirka u natjecanju sa starijim omladinkama osvojila je drugo mjesto. Godine 1968. na otvorenom prvenstvu Vinkovaca natjecala se u pionirskoj i juniorskoj konkurenciji i u oba natjecanja premda najmlađa osvojila je prvo mjesto. Na otvorenom seniorskom prvenstvu Slavonije održanom 1968. godine u Valpovu bila je najveće iznenađenje jer je kao devetogodišnja pionirka osvojila odlično 4. mjesto.
S 10 i pol godina postala prvi pionirski reket Hrvatske u stolnom tenisu. Godine 1969. postala je pionirska reprezentativka Hrvatske. Uz stolni tenis voljela je igrati i nogomet. Stanovala je u blizini Stadiona malih sportova, pa je često sa dječacima iz susjedstva igrala nogomet. Kakav je igrač bila najbolje svjedoči podatak da su se kod sastavljanja tima obje strane borile da igra u njihovoj ekipi.
Od 1969. godine STK Spačva izdvojio se iz sustava SD Spačva i pripojio SD Lokomotivi gdje su bili bolji uvjeti za trening i razvoj stolnog tenisa u Vinkovcima.
Na rang listi najboljih stolnotenisačica pionirki bila je na prvom mjestu sa 65 bodova prednosti u odnosu drugoplasiranu igračicu.
S trenerima Hermanom Vukušićem i Joletom (Ljubinkom) Skakićem koji su stvorili desetine izvrsnih vinkovačkih stolnotenisača i tenisačica postala je vrhunska hrvatska i jugoslavenska stolnoteniska reprezentativka još dok je igrala za Lokomotivu. U gimnazijskim danima, s ping-pong lopticom, proputovala je cijeli svijet, od zapadne Europe do Moskve i Pekinga.
U Opatiji 1971. g. na pojedinačnom prvenstvu Hrvatske za pionirke osvojila je 1. mjesto. Pobijedila je sve suparnice.
Te godine STK Lokomotiva okupljao je preko188 stolnotenisača no nije imao adekvatnu potporu u sportskim strukturama i Gradu. Branka je bila trećeplasirana pionirka u Jugoslaviji, prva na rang listi pionirki Hrvatske, druga na rang listi juniorki Hrvatske, deseta na rang listi seniorki Jugoslavije i 4. na rang listi seniorki Hrvatske.
1971 g. pozvana u pionirsku reprezentaciju zbog sudjelovanja na PE za pionirke koje se održavalo u Danskoj. Godine 1972. pozvana je na pripreme seniorske reprezentacije Jugoslavije na Palić kod Subotice. Te godine na pozivnom turniru najboljih seniorki Hrvatske osvojila je drugo mjesto što je bio njen najveći uspjeh. Također na juniorskom prvenstvu Jugoslavije u Zadru u ožujku osvojila je 3. mjesto i svrstala se u red najboljih juniorki u zemlji.
I u narednih nekoliko godina natjecala se istovremeno u pionirskoj, juniorskoj i seniorskoj konkurenciji igrajući pojedinačno, za ekipu, reprezentaciju, u parovima i mješovitim parovima postizavajući izvrsne rezultate.
Na državnom prvenstvu u Zemunu 1975.g. u vrijeme dok je pohađala drugi razred gimnazije kao članica zagrebačke Mladosti svrstala se među četiri najbolje igračice Jugoslavije.
Ostvarila je i nekoliko dobrih rezultata kao članica seniorske reprezentacije Jugoslavije i u inozemstvu na međunarodnim prvenstvima Čehoslovačke, Italije, Austrije i Njemačke. Posebno uspješna bila je 1975. godine. Proglašena je za najbolju sportašicu Vinkovaca, ali i Hrvatske. Te godine ostvarila je nekoliko izvrsnih rezultata. Osvojila je 1. mjesto na mini-SPENTU u Ljubljani, naslov međunarodne prvakinje Jugoslavije, 1. mjesto na pozivnom turniru najboljih stolnotenisačica Jugoslavije, 1. mjesto u paru s Dubravkom Fabri na međunarodnom prvenstvu Austrije te 1. mjesto ne ekipnom europskom prvenstvu. Uspješni niz nastavila je i 1976. godine. Na seniorskom prvenstvu Hrvatske osvojila je 2. mjesto. To je ponovila i u paru s a Dragutinom Šurbekom.
Bila je članica reprezentacije Jugoslavije na PE u Pragu. 1976. g. u Zagrebu osvojila je naslov prvakinje Jugoslavije savladavši dotadašnju trostruku prvakinju Jugoslavije Eržebet Palatinuš. Na rang listi stolnotenisačica Jugoslavije nalazila na 2. mjestu, a na europskoj rang listi nalazila se na 10. mjestu. 1976. g. na prvenstvu Balkana u turskom gradu Samsunu osvojila je 1. mjesto pobijedivši u finalu proslavljenu rumunjsku igračicu Mariu Aleksandru.
Godine 1976. pobjedila je tri kineske igračice na Međunarodnom prvenstvu Jugoslavije. U proljeće 1977. Branka Batinić i Damir Jurčić nastupali su za reprezentaciju Jugoslavije u Kini. To gostovanje bio je početak normalizacije odnosa Jugoslavije i NR Kine, koje od Rezolucije Informbiroa nisu komunicirale. Tri mjeseca kasnije, državna delegacija predvođena Titom posjetila je NR Kinu. 1977. godine sudjelovala je na Saveznom prvenstvu pod nazivom Memorijal Vilima Harangoza u ekipnoj i pojedinačnoj konkurenciji. U pojedinačnoj konkurenciji savladala je tada najbolje igračice u državi Gordanu Perkučin, a u finalu državnu prvakinju Eržebet Palatinuš.
Igračku karijeru nastavila je u zagrebačkoj Mladosti s kojom je u ekipnoj konkurenciji, ali i pojedinačno ostvarila odlične rezultate postavši jednom od najboljih europskih i svjetskih igračica. Usporedo sa sportskom karijerom upisala je studij vanjske trgovine procjenjujući kako je važno imati neko zanimanje. Završila je i postdiplomske studije i 2002. g. na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu stekla naziv magistra znanosti.
Popis njezinih sportskih rezultata bio bi dugačak pa su izdvojeni samo najznačajniji.
1981. g. u paru sa Dragutinom Šurbekom osvojila 3. mjesto na SP, 2. mjesto na EP, 1982. i 1984.g., 3 mjesto 1986. ekipno (SFRJ), 2. mjesto na EP 1984., te ekipno 1. mjesto u europskoj Superligi.
Pojedinačno je bila 15 puta prvakinja Hrvatske, 12 puta prvakinja Jugoslavije. Tri puta je bila prvakinja Balkana ( Samsun, Constanza, Athene), tri puta osvajačica srebrnog odličja, a dva puta sudionica polufinala. Godine 2015. ETTU ( Europska stolnoteniska federacija ) i BTTU ( Balkanska stolnoteniska federacija ) proglasile su je za najuspješniju stolnotenisačicu Balkana u posljednjih 50. godina. Aktivnu profesionalnu karijeru okončala je 1994. godine.
Na kraju igračke karijere igrala je u zapadnonjemačkim saveznim ligama. Tamo je završila školu za stolnotenisku trenericu i trenirala nekoliko njemačkih ligaša.
Nastavila se natjecati na veteranskim prvenstvima te u klasi od 40 do 50 godina postala svjetska i europska prvakinja.
Dobila je niz priznanja kao što su: Nagrada grada Zagreba (1982.), Nagrada SFKH (1982.), bila je najbolja sportašica Zagreba, Hrvatske (1975., 1984.), Jugoslavije (1975.).
Na kraju valja znati kako je Branka Batinić u Njemačkoj u nekoliko navrata osigurala humanitarnu pomoć za ljude u svojoj domovini tijekom Domovinskog rata.
Zbog svega Branka Batinić nije samo ponos Vinkovaca već i Hrvatske.
