Čudesna simbolika naizgled nevažnog u labirintima likovnog svemira

0
391

Ako još niste čuli za perspektivnoga mladog slikara Zorana Šimunovića, vrijeme je da se upoznate s njegovim radom. On je akademski slikar iz Nuštra koji trenutno živi u Osijeku i iznimno je aktivan u uspješnoj prezentaciji jedinstvenog ciklusa velikih i vrlo velikih formata ulja na platnu posvećeno vremenima koja su prošla, vremenima odrastanja i ciklusa Hommage prostoru. Zoran radi kao kustos likovnih zbirki u Gradskom muzeju Vukovar. To mu je otvorilo nove vidike i poglede na umjetnost pa se drugačije počeo postavljati i prema svom radu, ali i prema umjetnosti općenito. Shvatio je između ostalog ono što mnogima ne pođe za rukom: svoj rad treba cijeniti i pristupati što profesionalnije njegovoj prezentaciji.

“Obitelj mi živi u Nuštru i bavi se poljoprivredom, pa je bilo logično da i sam završim agronomiju i krenem stopama svojih roditelja. Međutim osjetio sam da me to ne zanima. Onda su mi sadašnja supruga i prijatelji rekli kako je vrijeme da se posvetim onomu što me doista zanima. Našao sam mentora, upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu i okončao je dobivanjem Rektorove nagrade za najboljega studenta”, komentirao je Šimunović.

U Gradski muzej Vukovar došao je tražiti prostor za izlaganje svojih radova, ali je prvo naišao na odbijanje, što danas smatra i logičnim, jer se za izlaganje u galerijama uvijek postavlja pitanje – koje rezultate imaš i što si do sada već napravio i gdje si izlagao. S tadašnjim se kustosom dugo zadržao u razgovoru i tek poslije shvatio kako je to bio neformalan intervju za posao.

Slika svaki dan, uvijek kada dođe s posla, nekada satima, nekada deset minuta. Uvijek slika šest slika istodobno, a zanimljivo je kako ih uvijek u isto vrijeme i završi. Izlaže po cijeloj Hrvatskoj, od Dubrovnika, Biograda na Moru, Istre, Zagreba, Čakovca do rodne Slavonije. Ove godine ima i samostalnu izložbu u Grazu.

“Sve skupa ove godine ću odraditi šest izložbi. Dosta je to, možda i malo previše jer se neke vremenski skoro poklapaju pa moram jako puno slikati da izložbe ne bi bile “siromašne”. U međuvremenu se dogodi i da se najave neki privatni kolekcionari ili ljubitelji umjetnina pa morate imati u ateljeu barem tri slike koje ćete ljudima pokazati i ponuditi. Uz posao u muzeju to znači raditi zaista po cijele dane, a nekad se odradi i noćna smjena. Tu je i ovaj menadžerski dio posla koji odrađujem sam: dogovaranje i organizacija izložbi, rad na medijskoj promociji. Ali ja se želim baviti slikarstvom tako da mi ono bude primarni izvor zarade i da mu se mogu posve posvetiti pa mi za sada takav ritam još ne predstavlja nesavladivi teret. Premda je nekad vraški teško sve izbalansirati, takav ozbiljan i temeljit pristup se do sada pokazao uspješnim te mi otvorio mnoga vrata prema svijetu. Na koncu, u procesu slikanja morate konstantno biti budni i promišljati o svakom sljedećem potezu kista. U mom slučaju slikanje zahtjeva jako puno promišljanja tako da je svaka slika naslikana u mislima prije nego što je naslikana na platnu. Eto još jednog razloga za više rada, a manje spavanja. Bavim se prostorom, interijerima, onim što vidim. Tema se lagano proširuje, uvijek istražujem, što je važno kako bi se raslo na umjetničkom polju. Krenuo sam iz apstrakcije u figuraciju, idem naprijed i siguran sam kako umjetnost nikada neću izbaciti iz života”, ispričao nam je Šimunović.

Svaki kutak njegovog umjetničkog djela je personaliziran i nosi neku oznaku koja odaje uspomene i pasioniranost domom. Ljudi u Hrvatskoj su jako vezani za dom pa mu se ne čini ništa neobično to koliko ga njegova “četiri zida” inspiriraju. Naizgled nevažne figurice i igračke, biljke i voće postaju važni jer su na platnima zabilježeni kao artefakti njegova postajanja. Njegov dom prepun je detalja, sitnica i da – žutih plastičnih patkica koje su igračke njihovog psa, a za koje ga ljudi često znaju pitati zašto ih slika. Valjda privlače najviše pozornosti.

Dio njegova vizualnoga identiteta također su tetovaže i brada. Prvu tetovažu je napravio u salonu, no onda je odlučio da želi sam kreirati tetovaže i oslikavati tijelo na svoj način. Svakako je zanimljivo da ima tetovaže ptica, koje su čest motiv na njegovim slikama. “Kada umjetnik ne slika na platnu, on stvara u glavi, a ja, eto, slikam po sebi”, ističe.

Kod njega nema narudžbi. Postoji klijent, osoba koja kupuje ono što je naslikano i izlagano, odnosno ono što je javnosti već predstavljeno. Onaj tko kupuje, zapravo kupuje ime – autora na kojem će jednom zaraditi. Cijena njegovih radova na tržištu raste i sada je dosegnula iznos od četiri tisuće eura.

“Moji klijenti pripadaju uskom krugu ljudi, jer si mnogi, nažalost, taj iznos ne mogu priuštiti, a često nemaju ni percepciju koliko slika vrijedi. Sada je to iznos koji je, a kada odem izvan granica Hrvatske, cijena će biti viša. Ne znam što mi nosi budućnost, ali radim na tom da slike vrijede mnogostruko više”, naglasio je Zoran i objasnio kako hrvatski umjetnici koji žive isključivo od umjetnosti imaju tržište izvan Hrvatske.

Nedavno je u popularnom američkom časopisu Regard Magazine izišao prilog “Croatia full of life”, u kojem su predstavljeni hrvatski ambasadori s naglaskom na dizajnerima i glumcima, a među njima se našao i Zoran.