Novi izgled Velikoga parka

0
126

Spomenik Sv. Trojstva koji se na istoj lokaciji nalazi već 174 godine zaslužio temeljitu obnovu. Pregrmio je dva svjetska i Domovinski rat na sreću, gotovo bez većih oštećenja premda je tijekom topničkih napada na Vinkovce, središte grada bilo stalno granatirano te su okolne zgrade: Sud, Župni dvor, crkva sv. Euzebija i Poliona, palača nekadašnje Brodske imovne općine, zgrada Gimnazije i druge bile teško oštećene, a neke u požaru i gorjele. Sličnu je sudbinu imala i većina stabala koji se nalaze u parku. Zavjetni spomenik sv. Trojstva podignut je 8. rujna 1845. godine na dan Male Gospe, uz financijsku potporu vinkovačkih obrtnika. U podnožju spomenika uklesano je ime majstora C. Payerlea iz Osijeka. Neoklasicističko-historicističkog je oblikovanja. Prilaz spomeniku omogućen je s tri kamene stepenice na kojima počiva visoki postament s različitim profilacijama. Na postamentu postavljena su tri vitka stupa. Glatka tijela stupova leže na bazama i nose korintske kapitele. Kapiteli nose široki arhitrav, slojevito profiliran i ukrašen motivima zubaca, jednostavnih girlandi i lučnih aplikacija. Na vrhu arhitrava se nalaze kameni likovi koji predstavljaju Sv. Trojstvo. Već nakon 42 godine spomenik je trebalo obnoviti. Obnovljen je 1887. g. pod upravom odbora kojega su činili J. Stojanović župnik, V. Popović načelnik, F. Kregar podnačelnik, F. Ištvanović i V. Radmila zastupnici. Naredna obnova učinjena je 1987. g., kada su obnovljena površinska oštećenja. Djelomična obnova napravljena je i 1996. g. Kako bi mu se produžio vijek trajanja na osnovu mišljenja stručnjaka napravljena je studija o njegovoj obnovi, a Grad uz pomoć ministarstava osigurao financijska sredstva za njegovu obnovu koja je u tijeku.

 

 

 

 

 

 

Uz sve navedene nedaće odolijevao je i „napadima“ suvremenih Vandala koji su grafitima s vremena na vrijeme unakažavali ovo kulturno i povijesno dobro, jedan od simbola i vrijednog znamenja Vinkovaca. Spomenuti su svoja „umjetnička dostignuća“ pokazivali i na tek uređenim pročeljima arhitektonski vrijednih zgrada u samom središtu i drugdje za čije su uređenje vlasnici i institucije morali uložiti znatna sredstva. Pitanje je zašto svoj umjetnički nagon i izražaj, navijačko opredjeljenje i poruke ne iskazuju na pročeljima kuća svojih roditelja i bliže rodbine !? Zbog devastacije parkovskih klupa, posuda za otpad i smeće, info panoa i mladica drveća te neprimjerenih i ružnih grafita kojima na takvim objektima u gradu koji želi postati privlačna turistička destinacija nije mjesto, svakako bi trebalo postaviti video nadzor, a počinitelje drastično financijski kažnjavati da im takve aktivnosti više nikad ne padnu na pamet, ako je uopće imaju. Tako to rade u drugim zemljama i gradovima.
Novijim zahvatima polako su se iz parka kao hortikulturne i povijesne cjeline uklanjali sadržaji koji tu ne pripadaju, a koji su tijekom protekloga razdoblja tu postavljeni. Sjećaju se stariji Vinkovčani različitih tipova kioska, zatim manje građevine na rubu parka koja se nalazila nasuprot zgrade Gimnazije gdje su se u nekoliko manjih izloga, postavljali razni plakati o sportskim i kulturnim događanjima te najavljivali filmovi u vinkovačkim kinima kojih je u jednom periodu bilo čak četiri. U dijelu parka nasuprot ulaza u nekadašnju palaču Brodske imovne općine, gdje je nekoliko desetljeća djelovala Ekonomska škola nalazilo se parkiralište za bicikle. Tu se nalazio čuvar kod kojega su Vinkovčani ostavljali bicikl i dobivali malu metalnu pločicu s brojem kako bi ponovno mogli uzeti svoj bicikl. Kasnije je taj parking premješten u dvorište gdje se nalazi vinkovačka kuglana. Također tu su se nalazile i dvije cvjećarnice. Jedna je bila u vlasništvu gradskog poduzeća „Komunalac“, a druga vrlo popularna „Ikebana“ koja je bila u privatnom vlasništvu imala je najbolju ponudu cvijeća i cvjetnih aranžmana u gradu.
Između zgrada Gradskog muzeja i Suda i drvoreda lipa nalazio se zeleni pojas koji je kasnije u jednom dijelu pokriven granitnim kockama. Taj prostor generacijama Vinkovčana koji su živjeli u doba Vojne granice nije ostao u lijepom sjećanju. Počinitelji prekršaja i kaznenih dijela morali su na tom prostoru „protrčati kroz šibe“ kao vidu kazne. Egzekutori koji su se nalazili poredani u dva reda u rukama su imali šibe kojima su nemilosrdno izudarali kažnjenika koji je morao proći kroz taj špalir. Vojnograničarske vlasti takve su egzekucije vršile javno kako bi potencijalnim prekršiteljima dali do znanja što ih čeka. Ta javna egzekucija na tom prostoru vršila se za muškarce. Kažnjavane su bile i žene, ali u dvorištu nekadašnjeg zatvora ( današnje dvorište Gradskog muzeja), no kuknjava i jauci čuli su se i u parku. Takav posao su odrađivale „fićukajle“ najčešće fizički snažnije Romkinje. Tu se nalazila i klupa za batinjanje, po tabanima ili „turu“ koju su Vinkovčani nazivali „dereš“. U blizini stare platane ispred sjedišta Sedme brodske graničarske pukovnije odnosno Glavne straže, ( danas Muzej) nalazio se i kameni sudbeni stol gdje su predstavnici vlasti izricali presudu.
Zanimljiv je izgled i nastanak staza u parku. Osnovne dijagonalne ostajale su gotovo uvijek iste s tim da su se s vremenom proširivale i bile od betona ili kasnije od sivih granitnih kocki koje su se nedugo iza postavljanja razmicale ili ulijegale, a staze postajale neravne. Ostale povezne staze nastajale su na način da su prolaznici sami pravili nekakve prečace koji su se potom kod rekonstrukcija parka popločavali, no kad bi se to učinilo opet su nastajali novi prečaci. Uz staze na sjevernoj i zapadnoj strani parka pedesetih godina nalazila se nešto viša živica od šimšira, a unutar nje su na određenom razmaku bile su postavljene klupe. Osvijetljenost parka sa svjetiljkama koje su „lile svjetlost crvenkasto-žutu“ postavljenim na lijepo oblikovanim metalnim nosačima nije bilo velika, pa je to bio idealan prostor za mladiće i djevojke, zaljubljene parove, da u sjeni krošnji u tami, na klupama daleko od očiju prolaznika razmijene poljupce i zagrljaje, nakon šetnje i druženja na vinkovačkom Korzu. Kasnije kad je u te vode šezdesetih godina protekloga stoljeća „uplovila“ moja generacija, živica je postala niža i rjeđa, potom je uklonjena, a park postao osvjetljeniji, bučniji i življi, pa su zaljubljeni „mrak“ morali potražiti uz Bosut ili u sjeni drvoreda današnje Zvonimirove ulice. Na ostalim površinama između drveća bila je posijana trava i gredice zasađene cvijećem. Kako bi se sačuvale od uništavanja postavljene su drvene ploče na kojima je pisalo „čuvajmo nasade“. Takvi prostori bili su ograđeni jednostrukom žicom pričvršćenom na bijele niske kolčiće. Recimo na kraju nešto i o strukturi biljnih sastojina parka koje su se u njemu nalazile do početka ove temeljite obnove parka. Park zauzima površinu od 0,88 ha i na njoj je bilo zasađeno 109 različitih vrsta drveća. Prevladavala su stabla divljeg kestena kojih je bilo 63, razasutih po cijelom parku. Druge po brojnosti su obične breze kojih je bilo 18. Veći dio breza čak 15 nalazio se na sjevernom rubu parka i svojim krošnjama zatvarao pogled na lijepo obnovljena pročelja palače nekadašnje Brodske imovne općine i Župnog dvora. Zbog visine i obimne krošnje bile su stanište brojnih ptica koje su izmetom prljale nogostup i prolaznike. Uz jedno stablo srebrenolisnog javora u parku se nalazilo i 14 stabala javora mliječa rasutih po cijelom parku. Nešto veći broj, njih 5, nalazio se na istočnom i jugoistočnom rubu parka. Na zapadnom rubu parka nalazilo se 9 stabala lipa i to 5 stabala velikolisne lipe i 4 stabla sitnolisne lipe. Isto tako u parku se nalazilo po jedno stablo japanske sofore i crvenolisne šljive. U samom kutu jugozapadnog dijela parka nalazi se javorolisna platana najstarije i najveće stablo u parku. Nije mi poznato jeli zaštićena !? Ako nije trebalo bi je pod hitno zaštititi. Danas je sve moguće i „dozvoljeno“. Jedna takva koja se nalazila između nekadašnje „Zvijezdine“ trgovine ( preuređena je i danas je nema) i hotela „Slavonije“ nestala je preko noći. Znatan dio stabala, oko 37, je zbog starosti i granatiranja grada tijekom Domovinskog rata oštećeno i bolesno, a nekolicina ih se osušila. Na takvo stanje utjecaja je imala i vrlo radikalna, pretjerana rezidba glavnih grana krošnji izvršena 1987. godine. Takva rezidba stoljetnih drvoreda tada je izvršena u Jelačićevoj, Zvonimirovoj, Starčevićevoj i nekoliko drugih ulica.
Kroz prolaz koji nosi naziv po poznatoj vinkovačkoj slikarici Alojziji Ulman odvija se izravna komunikacija između parka odnosno središnjeg gradskog trga s Nazorovom ulicom odnosno Trgom Cibalae na kojem se trenutno nalazi parkiralište ( zar mora!?) i dječje igralište, a kojega bi svakako trebalo urediti u duhu imena kojega nosi.