Lijepo je ovih dana biti u Vinkovcima. Sve je živnulo, događanja kao u priči, pa kako i ne bi, Vinkovačke su jeseni. U večernjim satima prepune su ljetne terasi na Trgu bana Josipa Šokčevića, Šokačkoga sokaka na Trgu  Franje Tuđmana, šator i prostor oko njega na Trgu Vinkovačkih jeseni. Puno je kako starijih tako i mladih i u drugim ulicama u samom središtu grada, kao u kakvom turističkom središtu na vrhuncu sezone negdje na našem Jadranu. Sa svih strana odzvanjaju zvuci tambura i drugih glazbala, ori se pjesma na sve strane i priprema za svečanost otvorenja Jeseni i priredbi koje će se održati ovih dana.

Unatoč svakodnevnim teškoćama i uvjetima u kojima živimo, mi smo narod vesele ćudi i vrela srca, a pjesma nam je vjerna suputnica života. Nekad davno pjesnik reče: pjesma blaži, pjesma snaži, diže, žari, sladi, ori, pjesma zbori. Pjesmom se slavi Bog, veliča domovina, zavičaj, narod, ljubav, radost, sreća i veselje, bol i tuga, prijateljstvo….. Pjesmom se odgaja i oplemenjuje ljudska duša. U ovakvim prigodama uz modernu, aktualnu, trendovsku, zabavnu pjeva se i svira i ono što su pjevali naši stari da se ne zaboravi, da se pamti i da pjevaju i naši mladi.

Sve to na ulicama i pozornicama Vinkovaca izvode danas profesionalni popularni pjevači i grupe, ali i  članovi amaterskih kulturno umjetničkih društava koji u Vinkovce dolaze iz raznih krajeva Hrvatske i dijaspore kako bi pokazale i promovirale uz pjesmu i ples svoje tradicijske običaje i narodnu baštinu.

Poznato je kako su Vinkovci metropola Šokadije, poznati između ostaloga po specifičnom glazbenom i plesnom izričaju  koje datira od davnih vremena. Vinkovčani i stanovnici okolnih sela znali su se lijepo zabavljati ne samo u obiteljskim tradicijskim prigodama, poput svatova i sličnoga, već vrlo rano i u uređenim priredbama čiji su organizatori bili društva i udruge od kojih su  dolazeće generacije to naslijedile. Vrijedno je to spomena bar u vrijeme Vinkovačkih jeseni.

Još u doba Vojne granice u Vinkovcima je 1872. godine inicijativom vojničkih časnika i   pukovnika  Nikole Todorovića osnovano je Pjevačko i glazbeno društvo Sloga koje je u kavanama Crni konjić,  K Caru austrijskom, hotelima Lehrner i Slavonija imalo nastupe. Pjevačkim zborom ravnao je Ivan Tropsch. Društvo je djelovalo do 1886. godine.

Nakon Sloge koja je djelovala nekoliko godina osnovano je Hrvatsko pjevačko društvo čiji je prvi predsjednik 1900. g. bio Ivan pl. Domac – Privlački, a potpredsjednik Franjo Radauš mlađi. Od 1901. g. društvo je imalo ime pjesnika Matije Antuna Relkovića. Prvi zborovođa je bio Josip Epner, a prve prostorije nalazile su se u gostionici Militär, danas sjedište KUD Šumari.

U razdoblju između dva velika rata Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo (HPGD) Relković bio je glavni nositelji organizator cjelokupnoga kulturno-zabavnog života Vinkovaca, posebice u periodu kada je njegov zborovođa bio veliki hrvatski muzikolog Slavko Janković. U Relkoviću sudjelovali su mnogobrojni Vinkovčani bez obzira na nacionalnost.

Godine 1910. umjesto  dotadašnjeg Srpskog crkvenog pjevačkog društva koje je djelovalo od 1886. g. djelovalo je u doba Kraljevine Jugoslavije Srpsko pjevačko društva Vila.

Nakon II. svjetskog rata u Vinkovcima osnovano je nekoliko  kulturno-umjetničkih društava. Najstarije bio je ŽKUD Maksim Gorki. Društvo je imalo folklornu sekciju, tamburaški orkestar, mješoviti pjevački zbor, muški i ženski zbor. Društvo je okupljalo veliki broj vinkovačkih željezničara, aktivnih je bilo oko 300, a podupirujućih oko 1200.

U folklornoj sekciji koja je svojim nastupima i koreografijama nastupala diljem bivše države te u nekoliko zemalja Europe nastupalo je nekoliko vrsnih plesača koji su  se nakon odlaska na studij uključili u rad najboljih folklornih sekcija i društava među kojima i poznatog zagrebačkog Lada.

Tamburašku sekciju vodilo je nekoliko dirigenata među kojima posebnu pozornost zaslužuje Mirko Brodšnajder koji je skladao nekoliko pjesama, a među njima i vrlo popularnu Moji  Vinkovci. Također tamburaškim tajnama naučio je brojne vinkovačke djevojčice i mladiće od kojih su neki osnovali vrlo kvalitetne prve tamburaške sastave u Vinkovcima, a također bavili se skladanjem i aranžiranjem skladbi.
Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske društvo je nastavilo djelovati pod nazivom HŽKUD Reljković.

Početkom 50 – tih godina 20. st. djelovalo je i RKPD Vladimir Nazor koje je imalo pjevačku, tamburašku i folklornu sekciju.
KUD Živan Sedlan djelovao je u okviru vinkovačke Gimnazije. Djelomično je upotpunio prazninu, koja je ranijih godina postojala u kulturno-umjetničkom radu omladine.
Slabost mu je bila u činjenici, što u svoje redove nije okupljao omladinu izvan Gimnazije.

Kulturno umjetničko društvo Lisinski  kao i željezničarski Maksim Gorki pronio je ime Vinkovaca diljem bivše države i svijeta svojim kvalitetnim nastupima na poznatim priredbama i festivalima. Društvo je osnovano 1951. godine i od tada djeluje svojim radom u grupama u kojima sudjeluje preko dvije stotine aktivnih članova: dječje folklorne grupe od 6-10 godina i od 11-14 godina, prva postava od 15-40 godina te tamburaški sastav. U svojoj vlastitoj riznici Kulturno umjetničko društvo Lisinski posjeduje bogat sadržaj izvornih narodnih nošnji, u čijoj su obnovi većim dijelom pomogli: Poglavarstvo grada Vinkovaca , Vukovarsko-srijemska županija i Ministarstvo turizma Republike Hrvatske.

Kulturno umjetničko društvo Lisinski poznato je po ljepoti umjetničkih plesnih pokreta i figura, iznijansiranosti glazbenih tonova i glasova što pokazuju i njihovi brojni nastupi, priznanja i nagrade na različitim smotrama folklora u Hrvatskoj i Europi (Austrija, Belgija, Bugarska, Francuska, Grčka, Njemačka, Rumunjska, Rusija, Slovačka, Španjolska, Švicarska, Irska, Ukrajina itd…), a i van Europe: Venezuela, Karibi, Kanada i SAD. Ovo gradsko društvo jedinstveno je i kao domaćin, organizator jedinog koreografiranog Festivala folklora u Hrvatskoj Robert Bajtal koji se tradicionalno održava od 2000. g. Kroz dugogodišnji rad Kulturno umjetničkog društva Lisinski prošlo je nekoliko tisuća građana grada Vinkovaca i okolice doprinoseći svojim plesom i pjesmom očuvanju i razvoju hrvatske kulturne tradicije.

U vrijeme kada se tamburica rijetko čula, ili stavljala hrvatska trobojnica oko struka, marljivi šumari daleke 1952. godine u srcu spačvanskih šuma, na radilištu Spačva, osnovali su tamburaški sastav, okosnicu današnjega respektabilnoga KUD Šumari koje je s vremenom preraslo lokalne okvire.

Od početka do danas kroz Društvo je prošao velik broj ljudi, šumarskih stručnjaka, djece i mladeži, svrstanih u različitim sekcijama, skupljajući kulturno bogatstvo našega kraja i prenoseći ga brojnom gledateljstvu na svojim koncertima.
Prekretnica u radu društva uslijedila je kada je u društvo došao Ivica Orešković, vrsni poznavatelj folklora, koji počinje rad na koreografiji slavonskih plesova, a s njim i profesionalniji pristup folklornoj plesnoj umjetnosti. Njegovanjem etnoglazbe vinkovačkog i slavonskog melosa, kao i plesnih koreografija tzv. Panonske zone programski je obogaćena aktivnost i kvaliteta Šumara koji su prvi javni nastup kao KUD »Šumari« imali 1973. g. na Vinkovačkim jesenima glazbeno-scenskim recitalom »Pozdrav šumama«.

Tijekom godina bilo je mnogo raznih turneja, gostovanja i nastupa u zemlji i inozemstvu, obavljeno je audio snimanje tamburaša, pjevača solista, te okteta muške pjevačke skupine za Radio televiziju Zagreb s više od 20 »numera« pjesama i poskočica.

Pored spomenutih u Vinkovcima djelovali su i druga kulturno-umjetnička društva kao što su KUD Žeteoci i  KUD Tkanica  koji su obuhvaćali kako starije tako i mlađe članove i godinama čuvali bogatu glazbenu, tamburašku i folklornu tradiciju Vinkovaca na koju smo  ponosni i u kojoj uživamo.

Uživajte i vi poštovani čitatelji, kad ako ne sada, u doba naših jeseni.