Što smo mogli gledati u nekadašnjim vinkovačkim kinima

0
380

Kako se u Vinkovcima početkom listopada održava 2. filmski festival glumca eto razloga da priču o vinkovačkim kinematografima i filmovima nastavimo i prisjetimo se kako je nekada bilo. Ovom i narednim zapisima o toj tematici nije cilj o filmovima i filmskom repertoaru iznositi podatke s pozicije filmske kritike o estetskim, umjetničkim, tehničkim i nekim drugim vrijednostima vezanim za filmove koje smo nekada gledali. Namjera je tek podsjetiti u nekom kronološkom nizu na filmski repertoar koji je trebao zabaviti i razonoditi filmoljupce i ostale.
Filmske projekcije u vinkovačkim kinima skoro do sedamdesetih godina 20. stoljeća započinjale su s Filmskim žurnalom ili vijestima. U njima emitirane su vijesti vezane uz političke, gospodarske, društvene i sportske događaje. Nakon njih započinjala je projekcija filma.

Filmovi su bili najavljivani u malim izlozima koji su se nalazili postavljeni na pročeljima zgrade ispred ulaza kako Velikog tako i Malog kina s posebno dizajniranim plakatima na kojima su bila napisana imena glavnih glumaca, redatelja, autora glazbe i neki drugi podaci uz fotografije sa scenama iz filma. U Velikom kinu između prostranog predvorja i kino dvorane nalazio se prostor odakle se odlazilo na balkon i u parter. U njemu nalazio se odvojen manji prostor čiji su zidovi bili oblijepljeni velikim filmskim plakatima koje smo mi kao klinci željeli imati i na svaki način pokušavali doći do njih.

U parteru nalazile su se osobe tzv. razvodnici koje su posjetitelje koji se nisu snalazili u dvorani upućivali na njihovo mjesto. O filmskom programu i najavama filmova s kratkim opisom sadržaja i ocjenama filma, nekoj vrsti kratke filmske kritike, desetljećima se u Vinkovačkim novostima nalazila rubrika koju je vrlo uspješno vodio novinar Stjepan Baho, a kasnije i drugi. I lokalni radio također u okviru informativnog i promidžbenog programa o istome informirao je Vinkovčane.

Uprave kinematografa donosile su odluke o repertoaru i nastojale nabavljati filmove koji su u tom vremenu bili najpopularniji. Krajem pedesetih i šezdesetih godina odluku o filmovima za oba kina donosio je Savjet za program pri kinu. Dugogodišnja upraviteljica kina Crvena zvijezda bila je Marija Šišek, a Narodnog kina Margita Hajdu. Do 1978. godine dva vinkovačka kinematografa djelovala su samostalno, a 1978. godine došlo je do njihovog udruživanja. U novoj organizaciji bilo je 11 zaposlenika, a za upraviteljicu bila je  imenovana Marija Šišek. Izvršeno je uređenje oba kina, a ugradnjom ksenon lampi u kinoprojektore ostvarena je puno kvalitetnija projekcija. Posebno su izvršene kvalitativne promjene u Narodnom kinu koje zbog adaptacije nije radilo 50 dana.

Pedesetih i ranih šezdesetih godina 20. stoljeća prikazivani su žanrovski različiti inozemni i domaći filmovi, od vesterna ( crno-bijelih i u boji), ratnih filmova, biografskih, povijesnih, avanturističkih, krimića i melodrama do mjuzikla.

Utjecaj filmova u to vrijeme na cjelokupnu populaciju bio je veliki, posebno na mlade, naročito filmova sa Zapada. U sociološkom smislu bili su osnova za stvaranje mladalačkih snova i želja za načinom života kakav je bio u Americi i kapitalističkoj Europi nasuprot ranih domaćih i istočno europskih te sovjetskih filmova koji su promovirali drukčiji stil življenja.                                                                                                                                 Isto tako filmovi su imali i veliku moć ne samo na djelovanje individualnih već i kolektivnih emocija kroz koje se, naročito domaćim filmovima s ratnom tematikom utjecalo na javno mnjenje i raspoloženje stanovništva kako bi se stvorio dojam o dobroj društveno-političkoj  klimi u zemlji. Bilo je to vrijeme kada su se krizna pitanja naizgled, rješavala na način da predsjednik Tito održi kakav spektakularni govor s određenom kritikom prema određenim strukturama, a u prilog naroda, ili da se snimi i diljem zemlje prikaže kakva ratna filmska epopeja poput Kozare.

Na mene i moju kao i druge generacije neki filmovi ostavili su dubokoga traga i utjecali na odrastanje, stvaranje sustava vrijednosti i ponašanje kako u obitelji tako i u društvu.

Moć filma i njegov utjecaj na emocije ljudi prvi puta osjetio sam za vrijeme projekcije  nekada popularnog meksičkog filma  Jedan dan života. Gledao sam ga nekoliko puta u vinkovačkim kinima i u improviziranim  uvjetima na predstavi u starom društvenom domu u Vinkovačkom Novom Selu gdje sam odrastao. Tragična priča o dvojici prijatelja za vrijeme meksičke revolucije u kojoj finalno mjesto ima pjesma sina osuđenog na strijeljanje, svojoj majci Huaniti za rođendan, rastužila je i rasplakala i stare i mlade do te mjere da su nakon projekcije u stanju emotivnog šoka bez riječi uplakani napuštali kino dvoranu.

Unatoč naivnosti i jednostavnosti klišea tog filma o dvojici prijatelja na suprotnim stranama, o majci koja gubi sina, o pjevanju u smrti film je impresionirao publiku koja ga je gledala. Početkom pedesetih suze u kinima jedne ranjene, uništene zemlje, koja se tek dizala iz mrtvih i iz tame, bile su izraz tuge i žalosti ne samo zbog sudbine nesretnih Meksikanaca već i patnje kroz koju su tijekom rata i perioda nakon njega kada se teško i u oskudici živjelo prolazili i sami.

Nakon prekida sa Rusima i držanja Zapada i SAD-a na odstojanju, što je preneseno na kulturni plan i značilo da su i jedni i drugi do određene mjere nepoželjni, javila se potreba i nužnost za nekom drugom vrstom komunikacije, s drugom kulturom, samo je pitanje bilo  s kojom!?  Meksiko kao zemlja u tom momentu pokazao se idealnim. Nije pripadao nijednom od ova dva bloka. Bio je zemlja u razvoju, kao i mi, pod dominacijom Amerike, desetljećima u fizičkoj i političkoj borbi protiv evropskog i američkog imperijalističkog osvajača, čija je prošlost  ispunjena revolucijom potlačenih socijalnih slojeva, seljaka-peona i radnika.

Iz tih razloga nakon prikazivanja filma diljem zemlje, na prvim radioaparatima domaće proizvodnje, pojavile su se nakon Mame Huanite pjesme dalekoga naroda s druge strane svijeta. Najprije originali, a poslije i tzv. jugomeksikanci Predrag Gojković Cune, Diego Varagić, te dva crnogorska pjevača Slavko Perović i Nikola Karović i drugi unijeli su meksički melos u našu svakodnevicu. Kod Hrvata, ali i kod drugih jer je bio jugo mega zvijezda, besmrtni šlager Jedan dan života, desetljećima interpretirao je fascinantni Mišo Kovač nakon čijeg podizanja ruku na dobro posjećenim koncertima nekada, a i sada tu pjesmu pjevalo je cijelo gledalište.

Naše tadašnje ponašanje i doživljaj toga filma danas je mladima smiješno i neshvatljivo jer žive i odrastaju u drukčijim uvjetima, no u kasnijoj, novijoj filmskoj produkciji pojavilo se nekoliko filmova koji su snažno djelovali na emocije i kod mlađih generacija. Sjećam se atmosfere iz kino dvorana za vrijeme projekcije filma Ljubavna priča ( Love story). Američki romantični film iz 1970. koji je napisao Erich Segal, ujedno i autor istoimenog hit-romana, a režirao Arthur Hiller u kojem su glavne uloge tumačili Ali MacGraw, Ryan O’Neal, John Marley i Ray Milland, te Tommy Lee Jones čiji je ovo bio filmski debi izmamio je uzdahe i suze u kino dvoranama gdje god se prikazivao.

Također Bathing Beauty ( Kupajuća ljepotica) film sasvim drukčijeg žanra, američki filmski mjuzikl snimljen 1944. godine u režiji Georgea Sidneya, koji je sredinom pedesetih prikazivan u tadašnjoj Jugoslaviji pod nazivom Bal na vodi imao je velikoga utjecaja na tadašnju mladež, ali i druge slojeve stanovništva.

Bilo je to jedno od komercijalno najuspješnijih i najpopularnijih hollywoodskih ostvarenja svog vremena, poznat po tome što je od plivačice Esther Williams učinio veliku zvijezdu.

Film koji je simbolizirao slobodu i blagostanje Zapada čega su tada bili uskraćeni stanovnici socijalističkih zemalja Europe, pa i Jugoslavije, poznat po spektakularnim plesnim i muzičkim točkama koje su se odvijale u bazenima, stekao je izuzetnu popularnost i ostavljao snažan dojam na publiku gdje god je pokazivan, tako i u Vinkovcima. Uz Esther Williams u njemu su se također pojavili i neki od tada najpopularnijih američkih bendova i muzičara koji su tumačili sami sebe, te izvodili neke od tada najvećih glazbenih hitova. Esther je u tehnicoloru izgledala je fascinantno. Tinejdžerima s početka pedesetih najomiljenije glumice nisu bile ni izazovna Ava Gardner, niti prelijepa Elizabeth Taylor, već naočita riđokosa cura koje je paradiradirala scenom u pripijenom kupaćem kostimu. Zašto je taj kičasti spoj ljubića, komedije i spektakla ostavio tako snažan dojam !? Zato što je u nas stigao nakon repertoara koji se sastojao od sovjetskih filmova i tjeskobnih europskih drama i melodrama te poučio građane socijalističke Jugoslavije da kina služe i za promoviranje nesputanog eskapizma, u kojem se ne pati, ne gladuje i ne umire nego i zabavlja.