Vinkovačka groblja – spomenička baština (3)

0
173

Ukoliko se bilo kojim povodom nađete na vinkovačkom Gradskom groblju,  jednom od vječnih počivališta naših predaka lako ćete zapaziti starija spomen obilježja, posebice u najstarijim dijelovima groblja. Neka od njih podignuta su nekadašnjim Vinkovčanima koji su u našoj povijesti i razvitku ovoga grada i kraja imali značajnu ulogu. Kako njihovih potomaka uglavnom više nema rijetko ih tko obilazi, sjeti ih se, okiti cvijećem i zapali svijeću. Možda to osim predstavnika nekih institucija i udruga u povodu kakvih obljetnica i manifestacija, ponekada možete učiniti i vi. Ovom prilikom podsjetit ću na neke.

U doba Vojne granice kada su Vinkovci bili značajno vojno središte, sjedište VII. brodske pukovnije. Uz doseljene uglavnom njemačke vojne časnike, školovanjem i zbog ratnih zasluga iz redova domaćeg hrvatskog življa regrutirao se veći broj visokih časnika od kojih su neki sahranjeni na ovom groblju. O njima svjedoče nadgrobni spomenici visokih estetskih i umjetničkih vrijednosti koje imaju svojstva kulturnog dobra.

Spomen obilježje podignuto Ignjatu Čiviću Rohrskom koji je živio u vremenu od 1752. do 1822. godine jedno je od najstarijih na vinkovačkom Gradskom groblju. Ignjat Ćivić potječe iz graničarske časničke obitelji. Kao časnik ratovao je diljem Europe. Sudjelovao je u ratovima protiv Napoleona. Odlikovan je Viteškim križem reda Marije Terezije. Barunsku titulu dobio je 1812. godine. Sagradio je baroknu katnicu u kojoj su kasniji vlasnici  ugošćavali visoke austrijske vojne i političke dužnosnike, pa i austrijskog cara Josipa II. 1768. godine.

Na vinkovačkom gradskom groblju nalaze se nadgrobni spomenici vojnograničarskih časnika, pukovnika Antona Ferrića i Pavla Divića te pukovnijskog liječnika Brodske pukovnije Eduarda Kooksa.

U neposrednoj blizini grobljanske kapele s južne strane nalazi se grobno mjesto s nadgrobnim spomenikom Karla Degoricije (1805. – 1870.), pukovnika, zapovjednika VII. brodske pukovnije.

General Otmar Babić (1861. – 1943.) jedan je od posljednjih vinkovačkih visokih časnika Austro-Ugarske Monarhije. Potječe iz časničke obitelji podrijetlom iz Račinovaca. Nadgrobni spomenik u vidu obeliska imao je brončano poprsje na vrhu. Cjelokupna grobnica i nadgrobni spomenik su vrlo zapušteni i oštećeni, a brončano poprsje su 2011. godine bezdušni i drski lopovi kojima ništa nije sveto, pa ni groblje ukrali.

U našem malom gradu rađao se i djelovao znatan broj književnika čija djela nadilaze lokalnu i regionalnu razinu. Spomen obilježjima označena su i njihova grobna mjesta koja se većinom nalaze uz glavne grobljanske staze i lako su uočljiva. Nekada davno kao osnovci s našim učiteljima i nastavnicima posjećivali smo ih u prigodi njihovih obljetnicima uređivali i prisjećali njihovih dijela. I na taj način upoznavali smo našu zavičajnu književnost.

Na lako uočljivom mjestu nalazi se prepoznatljivo spomen obilježje Matije Antuna Relkovića koji je živio od 1732. do 1798. godine. Relković zauzima posebno mjesto u povijesti ovoga grada, ali i cijele Slavonije i Hrvatske. Bio je hrvatski prosvjetiteljski prozaik, svestran i izuzetno utjecajan pisac, gramatičar i prevoditelj, poslije Kačića najznačajniji hrvatski autor 18. stoljeća čija se djelatnost odrazila na više polja: jezikoslovno, didaktično i praktično – prosvjetno. Najznačajnije Relkovićevo djelo je „Satir iliti divji čovik“, didaktični spjev ispjevan ikavskom štokavštinom, u puku bliskom deseteračkome stihu. U oblikovanju njegovog spomen obilježja reljefa sudjelovao je jedan od najpoznatijih umjetnika kipara Ivan Rendić.

Nedaleko Relkovićevog nalazi se spomen obilježje podignuto Josipu Kozarcu (1858. – 1906.), pripovjedaču, romanopiscu, šumarskom stručnjaku, rođenom u Vinkovcima. Pučku školu i gimnaziju završio je u Vinkovcima, a visoku školu za kulturu tla pohađao je u Beču gdje je završio šumarstvo.

Kozarac je pisao realna i racionalna djela temeljena na stvarnim događajima i opisivao slavonsku sredinu. Napisao je nekoliko romana, mnogo pripovijesti i pjesama. Njegova priča o Šokici Teni doživjela je kazališno i filmsko uprizorenje. Umro je u Koprivnici, a sahranjen je u Vinkovcima.

U neposrednoj blizini između upravne zgrade i grobljanske crkve nalazi se spomen obilježje koje je svojemu rano preminulom sinu Ivanu Kozarcu podigla njegova majka. U svojim djelima Ivan Kozarac (1885. – 1910.) iskazao se kao rasni šokački pisac, a u književnost je unio dušu i srce Slavonije i Slavonaca.

Kozarčev jezik je slikovit, pun muzikalnosti, što ga s tematikom koju obrađuje i kako je obrađuje svrstava u red najboljih hrvatskih pisaca do danas.

Ovjekovječio je nezaboravni lik Đuke Begovića. Kada je uglazbljena njegova pjesma „Milovo′ sam garave i plave“ koju je posvetio rođakinji Mariji Kozarac, nesretnoj ljubavi, postala je pjesma za sva vremena i sve ljubavi, pogotovo one nesretne, poznata poput nekih narodnih i starogradskih pjesama.

Tek kojih dvadesetak metara zapadno od upravne zgrade nalazi se spomen obilježje podignuto braći  Mađer. Miroslav Slavko Mađer (1929. – 2015.) bio je hrvatski književnik i književni kritičar. Glavni dio opusa su mu pjesme, ali i prozni oblici: drame, radijske drame, televizijske drame, kratke priče, ogledi, eseji, crtice, novele, humoreske, djela za djecu. Radio je i kao novinar.

„Kada sam u Zagrebu, osjećam se Zagrepčaninom, a u Vinkovcima ćutim kao da nikad nisam otišao“, tako je govorio najvinkovačkiji pjesnik, tvorac slavonske himne „I kad umrem pjevat će Slavonija„ , čije se počivalište nalazi u njegovim Vinkovcima. Davno prije njega tu je sahranjen i njegov stariji brat Slavko. Slavko Mađer stariji brat Miroslava također je bio pjesnik (1922. – 1946.). Veći dio pjesničke ostavštine objavio mu je mladi brat Miroslav pod zajedničkim imenom Miroslav Slavko u zbirkama „Mislim na sunce“. Pjesme su mu najčišće i najizvornije u intimističkoj struji hrvatskoga pjesništva sredinom 20. vijeka. Ekshumiran je iz groblja u Hrtkovcima i prenijet na vinkovačko groblje.

Spomen obilježje Mađerovog suvremenika  Dionizija Švagelja Dike (1923. – 1985.)  nalazi se  u blizini spomen obilježja Josipa Kozarca južno od grobljanske kapele. Švagelj je bio  pjesnik, publicista, istraživač, urednik brojnih stručnih i znanstvenih publikacija. Pisao je o poznatim Vinkovčanima, a isto tako Šokcima i Slavoncima. Radio je u Vinkovačkoj gimnaziji kao profesor hrvatskog jezika i u Saveznoj poljoprivredno-tehničkoj školi u Vinkovcima. Obavljao je različite društvene funkcije u bivšem kotaru Vinkovci. Bio je ravnatelj i utemeljitelj Centra za znanstveno-istraživački rad JAZU, danas HAZU. Sudjelovao na utemeljenju i oblikovanju programa Vinkovačkih jeseni. Pored spomenutih vinkovačko Gradsko groblje počivalište je i nekoliko književnika novije generacije čija se grobna mjesta nalaze diljem groblja.

Vinkovci su Hrvatskoj podarili niz znanstvenika, povjesničara, arheologa, muzealaca, svećenika i prosvjetitelja čije se posljednje počivalište nalazi na Gradskom groblju, no o tome drugi put.