- Reklama -

Nakon povijesnog mini serijala o Vinkovačkom Novom Selu napisanoga u povodu 200-te obljetnice toga dijela Vinkovaca vraćamo se drugim vinkovačkim ulicama. Zanimljiva je i široj javnosti manje poznata i nedovoljno promovirana njihova prošlost, kulturno-povijesna i graditeljska baština znameniti ljudi i događaji koji su vezani uz njihov nastanak i razvitak. Nakon Duge, nastavljamo s Jelačićevom ulicom. 5. lipnja 1848.g. Josip Jelačić, jedna od najznačajnijih povijesnih osoba hrvatske povijesti je u Zagrebu ustoličen za bana Hrvatske. Eto povoda da započnemo od ulice koja nosi ime njemu u čast. O banu i njegovom značaju biti će riječi u novim nastavcima naše kolumne. U novijem periodu u velikom broju naših gradova svjedoci smo sve veće devastacije ili totalnog uništenja tzv. kulturnog krajolika odnosno urbane baštine kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini. Malo po malo uz raznorazna, neutemeljena, nedovoljno opravdana i argumentirana obrazloženja ruše se i nestaju stara autorska arhitektonska djela i minorizira njihova ambijentalna vrijednost. Kompozicijski skladne i stilski jasno određene, ali i većinom vrlo derutne i zapuštene građevine starih gradskih jezgri koje bi se adekvatnije mogle restaurirati, svjedoke povijesnog razvitka konkretnih prostora, neke čak i spomeničke vrijednosti, polako i neumitno zamjenjuju kojekakve nove višekatne „betonjare“ i blještave „staklenjare“ koje odudaraju od postojećeg uličnog niza i visinskog gabarita neumjesno stršeći u postojećoj vizuri ulica ili urbanih blokova. Njihovo uklapanje u prostor ne predstavlja samo lošu interpolaciju, već je to drastično „arhitektonsko onečišćenje ″. U gradovima i naseljima gdje se respektira kategorija kulturnog krajolika odnosno urbana baština tome se pristupa oprezno i ozbiljno unatoč silnom pritisku kapitala banaka, raznih stranih i domaćih tvrtki, novostvorenih bogatuna i interesa građevinskih lobija. Oni se kupovinom atraktivnih lokacija i izgradnjom objekata za različite namjene na njima žele na brzinu i lak način još više obogatili. Ne birajući sredstva pokušavaju u lokalnoj, ali središnjoj vlasti pronaći slabe karike. Uz njihovu pomoć pokušavaju utjecati na osnovne dokumente o prostornom planiranju i pod svaku cijenu osvojiti područja skupih elitnih gradskih zona ili turistički privlačnih prostora. Kakvo je stanje u Vinkovcima, što se događa u pozitivnom ili negativnom smislu opažate i sami. Moja je nakana upoznati vas s postojećom arhitektonskom strukturom i baštinom grada koja bi svakako trebala biti osnova za daljnju gradnju ili rekonstrukciju postojećih ulica. Vinkovci spadaju u grupu gradova sjevernohrvatskoga područja koji se odlikuju znakovitim graditeljskim osobitostima. Arhitektonska struktura grada rezultat je povijesnih etapa kroz koja je ovaj prostor prolazio te različitih gospodarskih i graditeljskih utjecaja kao te ekonomske i financijske moći njegovih stanovnika. Vinkovci su danas prostorno veliki grad u čijoj se strukturi uočava nekoliko većih gradskih trgova i glavnih, dugih, uličnih pravaca koji su bili osnovica urbanog razvitka i nastanka novih ulica, stambenih četvrti i poslovnih zona. Za buduće naraštaje tu i takvu baštinu treba sačuvati i zaštiti. Pružanjem i položajem, Ulica bana Josipa Jelačića, logičan je slijed i nastavak prometnice iz Duge ulice. I ova je ulica, vrlo duga i pruža se od Trga bana Josipa Šokčevića do željezničke pruge Vinkovci – Gunja. Tijekom povijesti razvijala se mijenjala svoj izgled, duljinu i nazive. Njezin najstariji dio koji se pružao od Trga do mosta preko rječice Ervenice ili Barice, odnosno Dole nazivao se Srpski sokak ili Srpska ulica. Taj naziv ili Serbische gasse u 18. st. bio je zbog toga što je u tom dijelu grada i u Ervenici došlo do koncentracije srpskih graničarskih useljenika, ali i nekoliko trgovačkih i obrtničkih obitelji. U 19. stoljeću ulica se produžila i na povišeni dio prema istoku. Stari naziv za dio ulice od Barice koji se postepeno u pravcu istoka uzdizao je bio Berg gasse ili Brdska cesta. Iz toga naziva iskrivljavanjem njemačkog naziva nastali su nazivi Perkase, Prkase odnosno Prkos koji se danas uglavnom odnosi na ulicu Stjepana Radića, nekada Molinarijevu ulicu. Krajem 19. stoljeća ulica je produžena malo dalje od današnjeg križanja s Ulicom Ruđera Boškovića. U prvoj polovici 20. stoljeća ulica je produžena do brčanske pruge, a u drugoj polovici 20. stoljeća je spojena sa susjednim selom Mirkovci. U tom razdoblju nekoliko puta mijenjano joj je ime. Kraće je vrijeme bila Ulica Franje Ferdinanda. U vrijeme Austro-Ugarske u Vinkovcima i Slavoniji na različite načine vršena je germanizacija što se očitovalo i na njemačkim nazivima ulica. Otuda i ime Ferdinandova ulica. U novostvorenoj Kraljevini SHS kratko vrijeme nazivala se Ulica kraljice Marije, što je bilo posljedica velikosrpskih hegemonističkih utjecaja. Između Prvog i Drugog svjetskog rata nosila je naziv Josipa Jurja Strossmayera, a kao i u drugim društveno-političkim prilikama i uvjetima i u doba Nezavisne Države Hrvatske dobila je ime po značajnoj osobi tadašnjeg režima Eugenu Kvaterniku. Kako su nakon proboja Srijemskog fronta 13. travnja 1945. godine u ulicu prve ušle partizanske jedinice koje su se borile u sklopu Makedonske brigade, njima u čast ulica je dobila naziv Makedonska ulica. I u Titoističkoj Jugoslaviji bio je običaj davati nazive ulicama prema istaknutim socijalističkim odnosno komunističkim ideolozima, borcima i narodnim herojima Narodnooslobodilačke borbe, kako je u prethodnom sustavu nazivana borba protiv okupacijskih snaga fašističke Njemačke i njihovih saveznika i istomišljenika u državnim tvorevinama nastalim raspadom Kraljevine Jugoslavije. Jedan od takvih bio je Moša Pijade. Do devedesetih godina prošloga stoljeća nosila je naziv Ulica Moše Pijade, a nakon uspostave hrvatske neovisnosti dobila je današnji naziv. Značajnije i najljepše građevine nalaze se u dijelu ulice uz sam Trg bana Josipa Šokčevića. U dijelu ulice, najbližem gradskom trgu, s južne strane, niz je građevina različite stilske pripadnosti i starosti. Ukazat ćemo na osnovna obilježja tek nekoliko značajnijih. Na južnoj strani ulica započinje s katnicom (k.br.2) koja datira iz 18. stoljeća i pripada graditeljstvu graničarskoga baroka. U njezinom prizemlju se nalazi trijem s pet jednakih lučnih otvora prema ulici. Središnji, gdje se nalazi kolni ulaz je najširi, a ostali su jednakih dimenzija. Na katnom se dijelu, u pravilnom ritmu, smjenjuju prozorski otvori. Krovište je visoko, dvostrešno s velikim tavanskim prostorom i zakošenim zabatima. Plastika pročelja je jednostavna. U prizemnom dijelu zgrade se nalaze ugostiteljski objekti i trgovine. Nekada se tu nalazila poznata slastičarnica, potom jedna od prvih kemijskih čistionica za odjeću u gradu. Uz tu zgradu u uličnome nizu prema istoku (k.br.4.), nalazi se po mnogočemu specifična građevina. To je katnica izgrađena u prvoj polovici 18. stoljeća koja se može svrstati u red najstarijih zidanih katnica ( ranije su bile od drveta) u Vinkovcima. U odnosu na druge građevine graničarskoga baroka razlikuje se po tome što je niža i uličnim pročeljem uža, budući da pripada građevinama kakve su građene u ranijoj fazi baroknog graditeljstva. U njezinom prizemnom dijelu se nalaze tri luka nejednakog raspona koji ga otvaraju prema ulici. U katnom dijelu nalaze se tri simetrična prozorska otvora. Ulično pročelje zgrade vrlo je jednostavno bez posebno izražene reljefne plastike. Tu zgradu podigao je Petar Milutinović, vinkovački brijač i vlasuljar koji je vrlo sistematično vodio zabilješke o Vinkovcima i Vinkovčanima tadašnjeg vremena te bio jedan od prvih vinkovačkih kroničara. U Vinkovce se doselio početkom 19. stoljeća. Pisao je bilješke pod naslovom „Dogascai mjestni i strani od godine 1804“. Njegove podatke o 1837. godini koristio je povjesničar dr. Josip Matasović u radu „U Vinkovcima prije jednog stoljeća“ objavljenom 1937. godine. Do II. svjetskog rata rukopis je bio u vlasništvu obitelji Čobanić. Gdje je sada nije poznato !? Možda vi znate !?