U organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima i Hrvatske matice iseljenika Podružnica Vukvar 7. svibnja u Gradskom kazalištu “Joza Ivakić” održan je 21. Tamburaški memorijal Hrvoja Majića.
Jubilarni 20. Memorijal održan je 2019. godine, a prošle godine 21. po redu Memorijal otkazan je zbog pandemije. Ove godine, međutim, uz poštivanje epidemioloških mjera tradicija je nastavljena, a na koncertu u Gradskom kazalištu nastupili su: Duo Nikola Marinić i Branimir Pepić, Tamburaški orkestar Glazbene škole Josipa Runjanina iz Vinkovaca, TS Dike iz Vinkovaca i Tamburaški orkestar Općine Semeljci.
U prigodi 21. Memorijala organizatori ističu:
Memorijal je prvi put organiziran nakon dogovora tamburaša da se okupljaju jednom godišnje u Vinkovcima i instrumentalnom tamburaškom glazbom održe sjećanje na maestralnog primaša Zlatnih Dukata (sada Najboljih Hrvatskih tamburaša) prerano tragično preminulog Hrvoja Majića, a sad već možemo reći da je on postao tradicionalan.
Godinu po godinu, i evo stigosmo do 21. Memorijala. Zahvaljujući tamburašima, sponzorima i entuzijazmu nekolicine ljudi iz Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima, Memorijal je opstao.
Osnovne postavke Memorijala su očito u početku dobro postavljene, jer da nije tako ne bi 20 godina opstao. Hrvoje je bio izvrstan instrumentalist i u sjećanje na njega sviramo instrumentalnu tamburašku glazbu: pet malih sastava jedan veliki, kazališna dvorana, bez razglasa, bez konferanse s tiskanim programom za publiku, večera i druženje na PIK-ovom stanu. To je formula.
Nemjerljiv je doprinos tamburaša koji se odazivaju na poziv i dolaze svirati bez honorara, samo uz pokriće troškova. Tu dobru volju i energiju tamburaša je prepoznao Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima, i on entuzijazmom svojih aktivista organizacijski pokriva Memorijal. Tu je i stalna publika koja dolazi u dvoranu, jer da nije nje Memorijal bi bio nijem i gluh.
Na dosadašnjim Memorijalima svoje umijeće je oduševljenoj publici predstavilo višeod 1000 tamburaša, a osim domaćih (iz svih krajeva Hrvatske), sudjelovali su tamburaši Bačkih i Bunjevačkih Hrvata, Hrvati iz Mađarske i Hrvati iz Bosne i Hercegovine, kao i poznati virtuoz na tamburici Jerry Grchevich iz Amerike, Bako Jovanović iz Austrije, a prije nekoliko godina na Memorijalu je nastupio veliki dio Hrvatskog tamburaškog orkestra iz svih dijelova Hrvatske, koji je bio okupljen za koncert pod nazivom Šokačka rapsodija u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.
Kvalitetu izvođača i programa prepoznao je i Croatia records izdavši 2015. godine u povodu 15 godina Memorijala dvostruki CD album s izborom pjesama koje su izvedene na prvih 15 memorijala Hrvoja Majića
Još svemu ovome nabrojanom dodajmo i sponzore koji iz godine u godinu materijalno podržavaju Memorijal, i onda na kraju imamo nešto s čime se možemo svi ponositi – dvadesetprvi Tamburaški memorijal Hrvoja Majića.
O svome kolegi Hrvoju Majiću, ali i hrvatskoj tamburaškoj glazbi od pokretanja Memorijala do danas Šimo Dominković piše:
HRVOJE MAJIĆ (2.5.1969.-2.9.1999.) je bio izvrstan tamburaš rodom iz Vinkovaca, poznavatelj svih tambura, ali najbolji na primu, gdje je zapravo bio virtuoz. Prve poduke tambure dobiva 1980. god. u RKUD-u Maksim Gorki od učitelja tambure Ivana Kovačevića. 1984. god. već je član Zlatnih dukata. Od 1.7.1987. godine je profesionalni glazbenik.
Muziciranje mu je virtuozno, po uzoru na Janiku Balaža. Linija prima ne mora nužno slijediti vokalnu liniju. Tako je sviraču interesantnije i osjeća se kreativnijim. Hrvoje, osim prima, jednako dobro svira i druge tambure i poznaje njihove specifičnosti i mogućnosti. Svoj kratki životni vijek potpuno posvećuje tamburi – vježbanju, koncertima, aranžiranju, transkripciji djela klasike.
Kapelnik je Zlatnih dukata, tamburaškog sastava koji je svojom kvalitetom i uspjehom pokrenuo val malih sastava u Hrvatskoj. Hrvoje istražuje i širi mogućnosti malog sastava koji je u odnosu na veliki pokretljiviji i praktičniji. Njegove transkripcije djela klasike u startu su pravljene za male sastave. Njeguje instrumentalnu glazbu i doprinosi tome da tamburaši imaju kvalitetne tzv. instrumentale, onu prvu rundu na svirci, sviračima najdražu. Zbog njene virtuoznosti i svojevrsne egzotičnosti posebno voli rumunjsku glazbu.
Znanje i svoje notne raspise nesebično daruje kolegama tamburašima. Nekolicini mladih sastava je glazbeni mentor.
Vrhunac njegove rano prekinute karijere je solistički album Tambura u svijetu klasike. 1997. godine dobiva nagradu Status kao glazbenik godine u kategoriji tambure.
Uspomenu na njega treba njegovati, njegove partiture umnožiti i učiniti ih dostupnima tamburašima.
Pošto je preferirao instrumentalnu tamburašku glazbu i dizao joj nivo i Memorijal u čast njemu je u znaku instrumentala. Čista, elementarna tambura koju ne pokriva vokal i čiji čarobni zvuk ne kvari mikseta.
Što se promijenilo u svijetu tamburaša od 2000. godine, kada je Memorijal krenuo, do danas? Puno toga! U početku smo puno lakše dolazili do klasičnih malih tamburaških sastava koji su njegovali tamburašku instrumentalnu glazbu i koji su bili voljni nastupiti. Za očekivati je bilo da starije sastave zamijene mlađi. Međutim oni danas većinom ne sviraju instrumentale. Osim toga mnogi u postavu uvode bubanj, bas gitaru i klavijature i sviraju zapravo pop glazbu. Poštenije bi bilo da se zovu pop sastavi s tamburom, a ne tamburaški sastavi. Kad se bolje razmisli, ti mladi tamburaši i nisu tome krivi. Oni traže mjesto na estradnom nebu. Dio kolača. Takav zvuk hoće današnja hrvatska publika, koja je u stvari iznevjerila klasičnu tamburu.
Novo je i što tambure danas ima sve više u srednjim glazbenim školama, a unazad par godina i na glazbenim akademijama, što je bila i Hrvojeva neostavarena želja. Tu stasa generacija vrhunskih, školovanih tamburaša, i Memorijal se ubuduće ne mora bojati za izvođače. Samo da bude publike koja će to voljeti slušati!
