22.7.1977. | Elvis Costello: My Aim Is True

Foto: Estate Of Keith Morris/Redferns/Getty + Hulton-Deutsch Collection

Na današnji dan 22. srpnja 1977. godine Elvis Costello je objavio svoj čuveni debi album “My Aim Is True“, koji se kod nas pojavio s zakašnjenjem od zamalo dvije godine. Stoga vam, u prilog ovoj obljetnici, donosim vam “prilagođeni” tekst iz Džuboksu objavljen 27. travnja 1979. a koji je dao osvrt na ovaj slavni album. Uživajte…

Ako ste jednom vidjeli fotografiju Elvisa Costella, teško da ste uspjeli zaboraviti njegov neobični lik. Kratko ošišana kosa, naočale sa debelim staklima, lice neuspjelog štrebera, uredan ali izrazito demode sako nekada možda i elegantnog odijela i uske, neuredno podvrnute nogavice traperica. Takav lik i ime Elvis Costello nije baš lako izbrisati iz sjećanja. No, odmah vas moramo obradovati. Naime, niste se oboružali, suvišnim znanjem, jer Elvis Costello je trenutno jedna od najzanimljivivih ličnosti engleskog, pa samim tim i svjetskog rocka.

Pravim imenom Declan Patrick McManus, rodio je se prije 23 godine. Otac mu, je također bio glazbenik, dugogodišnji pjevač u poznatom Big Bandu Joe Lossa. U ponekim nastupima i pri potpisivanju skladbi, McManus senior upotrebljavao je umjetnički pseudonim Day Costello. Kad se napomene da je Ross McManus snimio jednu ploču pod naslovom “Ross McManus Sings Elvis Presley’s Greatest Hìts”, nijee teško otkriti otkud njegovom sinu ideja da iskuje pseudonim Elvis Costello.

Još kao vrlo mladi teenager, Elvis je s ocem odlazio na snimanje “Joe Loss Show”, gdje je imao prilike vidjeti i slušati The Beatles, The Rolling Stones, The Hollies i ostale protagoniste beata. McManus Stariji je surađivao s vrhunskim imenima engleskog jazza poput pokojnog Phil Seamena, Ronnie i Tuby Scotta ili Tuby Mayesa, a posjedovao je j poveliku jazz kolekciju, te se pravom može tvrditi da je mali Declan bio vrlo rano izložen najrazličitijim glazbenim utjecajima i doživljajima.

Počeci Costellove glazbene karijere nisu detaljni, jer ih namjerno zakopao. Već iz opisa Costellove neobične pojave nije teško pogoditi da je on jedan iz kruga ekscentrika koje je lansirala diskografska kuća Stiff a njihova suradnja je primjer samostalne gramofonke tvrtke koja doista funkcionira i djeluje u mjeri svojih štićenika. Dobro montiranom propagandnom akcijom Costello je na sebe skrenuo pozornost već svojim prvim singlom “Less Than Zero” a pozornost koju je izazvao taj single bila je dovoljna da kritičari vrlo pažljivo preslušaju i izanaliziraju njegov prvi album “My Aim Is True” i obaspu ga nedvosmislenim pohvalama. Elvis Costello je potpuno originalan u svojem glazbenom stvaralaštvu, iako nije teško povući neke paralele ili prepoznati neke izvore njegove inspiracije. Pri prvom slušanju može se vrlo lako pasti u napast da se Costella ubroji u sve izraženiju i mnogobrojniju skupinu bjelačkih “soul” interpreta. Pritom mislim na liniju koja se od Van Morrisona, Brucea Springsteena, Southside Johnnyja preko Phila Lynota i pogotovo Grahama Parkera sve intenzivnije primjećuje na engleskoj rock sceni. Iako pod primjetnim utjecajem “soul” i “rhythm & blues” tradicije, Elvis Costello u skladu sa svojim imenom iskazuje snažnu rock osnovu.

Costello se najizrazitije razlikuje od svojih direktnih suparnika, pogotovo od onih koji su mu po instrumentaciji najbliži, kao recimo Graham Parker, po svom izraženom skladateljskom talentu i neuobičajenim tekstovima.

“My Aim is True” gotovo je psihoanalitički album, neskrivena je bespoštedna analiza Costellovih neuroza i opsesija. Costello iskazuje veliku oštrinu i preciznost zapažanju, izuzetno ciničnu lucidnost i sposobnost da svoje životne nedaće pretvori u emocionalno nabijene izričaje i skladbe s autentičnim dahom “soul” tradicije. On ne zapada niti u morbidno samožaljenje niti u jeftinu melodramu — njegove pjesme su neka vrsta osvete, naknade za pretrpljena poniženja pogotovo doživljena u odnosima sa ženama.

Kritičar New Musical Expressa Nick Kent nazvao je Costellov stil “estetikom frustracije” i naglasio da je mržnja i frustracija vrlo često bila predložak najimpresivnijih rock skladbi, pogotovo u stvaralaštvu Petea Townshenda i Boba Dylana.

Tijekom snimanja “My Aim is True” Costello je imao veliku podršku u producentu Nick Loweu, pogotovu stoga što u to vrijeme nije još okupio prateću grupu The Attractions, te je surađivao s članovima američke grupe Clover koji su zamijenili standardnu ekipu session glazbenika. Loweov talenat i iskustvo u tonskim studijima omogučili su uspješnu suradnju neobičnih partnera, tako da su Amerikanci uspjeli stvoriti vrlo prikladnu pozadinu za Costellove skladbe.

Osnovni paradoks “My Aim is True” je raskorak između ugođaja glazbe i raspoloženja kojeg sugeriraju tekstovi. Dok je glazba ukorijenjena u “rhythm &blues” i rock tradiciji, dakle u žanrovima koji tradicionalno veličaju muški šovinizam, tekstovi neskriveno prikazuju drastično različite životne prizore i uvjerenja. Osim toga u skladbama poput doista fascinantne “Alison”. Costello uspijeva spojiti naizgled proturječne komponente — nježnost i ciničnost. Upravo skladbe kompleksnih, višeznačnih emocionalnih opredjeljenja predstavljaju vrhunac Costellovog stvaralaštva jer on uspijeva naznačiti sukob emocija i stavova u žanru kojeg tradicionalno povezujemo sa standardiziranom, stereotipiziranom osjećajnošću.

Costello nije dugo čekao da se splasne oduševljenje koje izazvao album “My Aim is True”, te je ubrzo dao još jedan dokaz svog izuzetnog talenta.

Riječ je o singlu “Watching the Detectives”, jednom od najboljih primjera bjelačkog reggea, a ujedno jedan od ponajboljih singlova izdanih te 1977 godine. Najfascinantniji aspekt “Watching the Detectives” je briljantna tonska produkcija koja se koristi, tzv. “dub” tehnikom snimanja. Bogata zvučna slika, u kojoj se stalno mijenja intenzitet i instrumentacija a vokal povremeno izbija u prvi plan da bi odmah nakon toga bio potisnut i zagušen u bogatoj instrumentalnoj teksturi, sjajno ilustriraju Costellovu bizarnu priču o djevojci kojoj je nemoguće prići zbog njezine opsjednutosti kriminalističkim TV serijama.

Svojim drugim albumom “This Year’s Model”, Costello je definitivno potvrdio svoj status jednog od najznačajnijih mlađih rock skladatelja. Ako je se nakon njegovih prvih nastupa isticala sličnost s Grahamom Parkerom i oslanjanje na tradiciju bjelačkog soula na tragu Vana Morrisona, “This Year’s Model” dokazao je da je Costello slojevitiji, originalniji i izraženiji autor od svih onih s kojima bi se njegovo stvaralaštvo moglo stilistički usporediti.

I u svojim, uvjetno govoreći, političkim pjesmama Costello ispoljava veliku uvjerljivost i umješnost, te nam i one svjedoče o jedinstvenost i dosljednosti njegove autroske vizije. Prema onome što je dosada snimio, Elvis Costello zaslužuje naziv najuspješnijeg skladatelja unutar britanskog novog vala, a nije teško pretpostaviti da će njegov uspjeh znatno duže potrajati od popularnosti žanra unutar kojega se je prvi puta predstavio rock publici.