Uoči svog 19. rođendana, 29. srpnja 2016. godine svoju bitku s bolešću izgubio je Stjepan Vojnić, bez konkurencije najveći navijač vinkovačkog nogometnog kluba.

Stjepan je bio fan vinkovačkog kluba kakav će zauvijek biti zapamćen. Sa svog mjesta na zapadnoj tribini uvijek je bodrio nebeskoplave, radovao se s njima svakoj pobjedi, tugovao kad bi bili poraženi. Jednostavno nema čovjeka koji je vezan za nogomet, a nije čuo za Stjepana Vojnića. Prerano je završio njegov zemaljski put, no vječno će živjeti u svim onima koji su ga poznavali. Voljeli su ga svi naši građani, svi navijači, a posebno igrači Cibalije koje je gubitak Stjepana, neposredno pred utakmicu s Interom, posebno uzdrmao. Tog dana, mjestu s kojega je pratio utakmice Cibalije poklonili su se svi članovi vinkovačke momčadi, a u 19. minuti Ultrasi su mu otpjevali himnu Cibalije, jer je Stjepan Vojnić 13. kolovoza trebao napuniti 19 godina.

Stjepan je bolovao od cerebralne paralize. Oštećenja mozga učinila su ga gotovo potpuno nepokretnim i bio je ovisan o pomoći drugih, no mentalno i dalje zdrav. Nadao se da će postati golman, pored svoje Cibalije volio je i škotski Celtic, a jedina dva dana u godini u kojima nije pričao o nogometu i svojoj ljubavi jesu obilježavanje genocida u Srebrenici 11. srpnja i dana u kojem je pao Vukovar, 18. studenog.

Ulazak Cibalije u 1. HNL krajem svibnja 2016. jedan je od Stjepanovih najsretnijih dana u životu. Pod svaku cijenu je htio otići pogledati odlučujuću utakmicu kluba u lovu na elitno društvo, no roditelji nisu bili u mogućnosti zbog posla ispuniti mu želju. Zahvaljujući upornosti, Stjepan je nagovorio majku Marijanu da zajedno s Ultrasima idu za Šibenik. Kako je rekla, danima nije skidao osmijeh s lica.

Nakon što je izgubio borbu protiv teške bolesti, Stjepan je sahranjen u dresu Frane Vitaića koji je dobio u Šibeniku i na ruci je imao kapetansku traku Danijela Stojanovića iz HŠK Zrinjski Mostar, a njegov ispraćaj u našem gradu dugo će se pamtiti. Na posljednjem ispraćaju bio stručni stožer i igrači Cibalije, Božo Galić, župan Vukovarsko-srijemske županije, Ultrasi, Marija Husar koja je otpjevala ”Milost” te veliki broj prijatelja i poznanika. Ispraćen je uz Cibalijine pjesme, nosili su ga Cibalijini igrači, a dok je spuštan u grob zapjevali su Ultrasi: “Ako me jednom ne bude, ako se oči zatvore, ti znaj da još ti se radujem“.