Vijeće sigurnosti UN-a 21. veljače 1992. godine donijelo je Rezoluciju o pokretanju mirovne operacije i slanju međunarodnih zaštitnih snaga u Republiku Hrvatsku. Snage UNPROFOR-a raspoređene su u 4 zaštićene zone: Istok (Baranja i istočna Slavonija), Zapad (zapadna Slavonija), Sjever (Kordun i Banovina), Jug (sjeverna Dalmacija i istočna Lika).

UNPROFOR je u svibnju i lipnju 1992. godine preuzeo odgovornost za primirje u Hrvatskoj, a za nešto manje od tri godine u Hrvatskoj zaštitne snage nisu ispunile zadaću uspostave vlasti na okupiranim područjima  po načelu proporcionalne zastupljenosti nacionalnih skupina prije rata, razoružavanja paravojnih postrojbi, povratka prognanika i uspostave prometa.

Predsjednik Franjo Tuđman u siječnju 1995. godine najavio je da hrvatske vlasti neće prihvatiti produljenje mandata mirovnih snaga, a unatoč pritiscima Hrvatska nije popustila pa je mandat UNPROFOR-a završio 31. ožujka 1995. godine.

Kao kompromisno rješenje uspostavljen je novi mandat međunarodnih mirovnih snaga UNCRO s mandatom provedbe Sporazuma o prekidu vatre između Hrvatske vojske i srpskih pobunjenika te nadziranje demilitarizacije poluotoka Prevlake. Uspostavom Promatračke misije UN-a na Prevlaci – UNMOP i Prijelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem – UNTAES završio je mandat UNCRO-a. UNTAES je uspostavljen na osnovi Erdutskog sporazuma potpisanim 12. studenog 1995. Mandat UNTAES-a je završio 15. siječnja 1998. čime je okončan proces mirne reintegracije istočnog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Primirje se poštivalo, ali ne bez izgreda sa strane neprijatelja

Među onima koji su u zoni kontaktirali s pripadnicima UNPROFOR-a u Hrvatskoj bio je i umirovljeni pukovnik Ivan Grčić, ratni zapovjednik 2. bojne 109. vinkovačke brigade, stacionirane od Privlake do Komletinaca, koji ističe kako je u Nijemce došao ruski bataljun, a zapovjedništvu 2. bojne u Komletince došla je zapovijed za uspostavu žične veze.

Imali smo svakodnevne i kontakte po potrebi. Izvješćivali smo ih o događanjima i problemima na crti bojišnice i upućivali određene zahtjeve koji su bili nama potrebni za obavljanje naših dužnosti. U to vrijeme i naši vezisti su ušli u Nijemce tako da smo imali nekih informacija što se tamo događa. Sa zapovjednikom ruskog batuljana često sam se susretao negdje na pola puta između Nijemaca i Komletinaca. Razmjenjivali smo određene podatke koji su nama bili važni. Isto tako civili, stariji ljudi koji su ostali u Nijemcima, mogli su pisati pisma svojima, koja je on znao donijeti meni da ih predam dalje. Od njega sam dobivao i informacije o tome koga su četnici likvidirali, a tko je od tih starijih ljudi umro prirodnom smrću. I to je otprilike bilo to“, ističe Ivan Grčić.

Posebno izdvaja jednu situaciju. “Naime, imali smo dosta problema s našim braniteljima koji su žarko željeli otići u Nijemce ili u Donje Novo Selo vidjeti svoju kuću, a što je bilo jako rizično pa smo imali i nekoliko ranjenih i poginulih ljudi. Zapovjednik UNPROFOR-a upozorio nas je na to da snage neprijatelja imaju jake optičke sprave u tornju crkve u Nijemcima i da prate svaki naš pokret”, ističe Ivan Grčić.

Može se reći, ističe, kako se primirje na tom dijelu bojišnice poštivalo, osim nekih sporadičnih incidenata.

Naveo bih primjer koji se dogodio na Bosutu prema Đeletovcima kada su oni zapaljivim metcima tukli naše položaje na tzv. Perinom stanu. Bilo je to negdje u kolovozu pa je bilo suhe trave koja se zapalila. Tražio sam intervenciju ruskog bataljuna da to spriječe, međutim nisam naišao na pozitivan odgovor kod Rusa, koji su tada već imali drugog zapovjednika. Morali smo to sami riješiti, a nakon toga on je tražio od nas da omogućimo da izvuku mrtve i ranjene iz toga sukoba tumačeći kako je riječ o pripadnicima pogranične policije pa sam mu ja objasnio da tu nije granica, da je granica na Dunavu. U svakom slučaju mi smo to omogućili, ali je on morao držati UN-ovu zastavu na obali Bosuta kako ne bi oni dovukli neke nove snage s one strane i napravili nešto što bi bilo za nas pogubno“, istaknuo je Ivan Grčić.

Uz drugog ruskog zapovjednika vezan je još jedan incident kojeg se Ivan Grčić dobro sjeća. Naime, prilikom primopredaje i upoznavanja jedan njegov časnik sjeo je s njima u vozilo i otišao u Nijemce. “Četnici su uhapsili i njega i njih. Njih su, naravno, morali pustiti, a on je proveo godinu dana po srpskim zatvorima dok nije zamijenjen”, ističe Ivan Grčić.

Do kraja mandata UNPROFOR je potpuno izgubio legitimitet

Početkom 1993. godine Ivan Grčić odlazi na novu dužnost u Glavni stožer Hrvatske vojske, te se obavljajući svoje zadaće duž cijele crte bojišnice od Nemetina do juga zemlje, imao prilike susresti s pripadnicima snaga UNPROFOR-a i u drugim dijelovima Hrvatske.

Zadnji susret bio je prije Bljeska kod Gradiške, gdje je bio stacioniran kontingent Jordanaca. Oni su bili smješteni u šumi na našoj strani, a sjećam se da su bili dosta u strahu od neprijateljskih vojnika. Gledajući općenito mandat UNPROFOR-a u Hrvatskoj mogu reći kako su u pravilu oni bili na strani neprijatelja, iako se može reći kako je razlika bilo ovisno o kontingentima pojedinih država pa tako možemo reći da je, primjerice, Rusija bila naklonjena više toj još uvijek imenom Jugoslaviji, nego Hrvatskoj. Općenito možemo reći kako oni jesu na neki način kontrolirali da li se provodi primirje i to je bilo sve, te je do kraja mandata UNPROFOR potpuno izgubio svoj legitimitet“, ističe Ivan Grčić.