7. svibnja 2002. godine Tom Waits je za etiketu Anti-/Epitaph objavio čak dva albuma, “Alice” i “Blood Money”.
Premda se i Epitaph pomalo udaljavao od početnog punkerskog idealizma, njegova kalifornijska centrala definitivno nije bilo mjesto na kojem bi Tom Waits morao smišljati odgovor na pitanje zbog čega je nešto više od 90 minuta glazbe rasporedio na dva albuma, ako se ista minutaža komotno mogla uklopiti u format dvostrukog CD-a. Uostalom, fleksibilna poslovna politika koja ne ugrožava autorsku slobodu zbog utrke za profitom privukla je u Epitaph i druge bjegunce iz multinacionalnih kompanija, od Trickyja preko Merla Haggarda do Bujua Bantona, a Waits je u takvom okruženju posve neopterećeno pripremao “Alice” i “Blood Money”.
U konačnici je došao do dva jako dobra albuma koji ugođajem podsjećaju na različite faze njegove karijere, pa se “Blood Money” može usporediti s “Bone Machine”, a “Alice” se naslanja na starije radove s kraja 70-ih. No između njih je ipak znatno više sličnosti nego razlika. Naime, Waits je sve nove pjesme napisao i producirao zajedno sa suprugom Kathleen Brennan, a na snimanjima je angažirao istu ekipu glazbenika predvođenu dugogodišnjim suradnikom, basistom Larryjem Taylorom.
Osim toga ove albume povezuje i kazališni redatelj Robert Wilson, s kojim su Kathleen i Tom prije deset godina radili na avangardnoj operi “The Black Rider”. Neke pjesme s “Blood Moneyv imale su premijeru u Wilsonovoj predstavi “Woycek”, premijerno izvedenoj 2000. godine u Kopenhagenu, a “Alice” naslovnom pjesmom upućuje na istoimenu predstavu rađenu za hamburški Thalia Theater. Iako je dio Waitsova novog materijala definitivno vezan uz ove projekte, najbolje pjesme poput “Lost In The Harbour” s albuma “Alice” ili “Coney Island Baby” s “Blood Money” pamtit će se mnogo dulje od njegove suradnje s Wilsonom, a unatoč nostalgiji starijih fanova na koncertima bi mogle poslužiti čak i kao zamjena za klasike poput “Downtown Train”. (Ilko Čulić, Nacional, 2002.)

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA