“Pao je Lužac”, odzvanjalo je u ušima branitelja i stanovnika Vukovara tog kobnog 2. studenoga 1991. Slomljena obrana ovog vukovarskog naselja značila je početak kalvarije hrvatskih stanovnika i branitelja, a prema broju ubijenih ovo je jedan od najvećih zločina u Domovinskom ratu.
Svoje živote tada je izgubilo 69 mještana. Nisu prežaljeni ni 30 godina poslije, njihove obitelji još uvijek traže brojne odgovore i odgovorne, a hrvatskim braniteljima taj je dan urezan u sjećanje kao jedan od ključnih dana u obrani Vukovara.
Obrana Lušca, prigradskog naselja između Vukovara i Borova naselja, za cjelokupnu obranu imala je ključnu stratešku važnost. Zauzevši Lužac, srpske paravojne snage izbile su na Dunav i razlomile do tada jedinstvenu obranu grada, a branitelji su podijeljeni na dvije skupine; jedna je ostala u Borovu naselju, dok su drugu činili branitelji u vukovarskom središtu, na Sajmištu i Mitnici. Iako se o tome malo zna, bojišnica na Lušcu je jedna od prvih. Ne samo kao dio bojišnice Vukovara, nego i puno šire. Na njoj se ratovalo i ginulo, dok za mnoge rat nije ni počeo.
Napad je počeo rano ujutro. Srbočetničke postrojbe potpomognute JNA i pobunjenim domaćim Srbima napale su Lužac avionima, tenkovima i topništvom te u ranijim poslijepodnevnim satima uspjele slomiti obranu iscrpljenih, desetkovanih i slabo naoružanih branitelja, ali i nenaoružanih civilima, mahom žena i staraca. Bio je to i početak sloma obrane Vukovara, jer je neprijatelj presjekao grad na dva dijela i prekinuo svaku komunikaciju između branitelja Borova naselja i onih iz samog grada Vukovara.
„Većina njih ubijena je 2. studenoga nakon što su ušli u Lužac. Išli su od kuće do kuće i ubijali sve Hrvate na koje su naišli. Neke su ubijali u podrumima, a neke su pak strijeljali vani. U šest kuća ubili su 9 članova moje obitelji. Neki niti danas nisu pronađeni te se i poslije 30 godina vode kao nestali“, rekao je Antun Vidaković koji je i sam bio ranjen. „Slučajno sam preživio”, dodaje.
Boli ga, ističe, to što za ratni zločin na Lušcu nitko nije osuđen, a neki koji se dovode u vezu s njim u Srbiji primaju hrvatske mirovine.
Ubijali su tada nenaoružane civile, muško, žensko, staro, mlado. Nisu birali. Čak i poslije pada obrane počinjena su brojna ubojstva za koja nitko nije odgovarao. Prema izjavama svjedoka tada je ubijena i hrvatska braniteljica u petom mjesecu trudnoće.
„Kad je ovo naselje palo onda su spojili Borovo Naselje i Vukovar, ali dok smo se mi držali, nisu mogli to spojiti. To im je bio cilj i kad su to spojili, onda su imali sve otvoreno”, prisjeća se zadnji zapovjednik obrane Lušca Ilija Martić.
Tužna 30. obljetnica stradanja ovog mjesta i njegovih mještana obilježena je polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća podno spomen obilježja u Lušcu. Počast ubijenim braniteljima i civilima odala su brojna izaslanstva, među njima je bio i predsjednik Republike Hrvatske.
