„Poštar je pozvonio, prvi put primila sam knjigu u ruke, rasplakala se u nevjerici i radosti listajući od početka do kraja…Tada sam shvatila Balaševića kada je rekao da je život ona crtica između godine rođenja i godine odlaska. Moj je život između ovih korica. I da ništa više ne napravim, zadovoljna sam”, sažima povodom izlaska Priča od porculana naša Mirjana Pešec.
Taman se vratila s Interlibera na kojem su police izdavačke kuće Golden marketing – Tehnička knjiga krasili njeni luksuzno opremljeni uvezi definirajući – ponos. Prvijenac Mirjane Pešec sukreirali su prijatelji dizajnom naslovnice fotograf Dražen Bota, urednica je Nataša Maletić, lektorica kći Ana.
Naša sugrađanka je priča, ona novinarska, ljudska, topla koju nakon dvosatnog ćaskanja uz kavu i miris novih korica, tipke vlastoručno ispisuju.
Autobiografija dnevničkog zapisa opremljena fotografijama autorice na 271 stranici donosi 101 priču autentičnih zapažanja nepopravljive optimistice na putu neiscrpne želje za životom kroz dvadesettrogodišnju borbu s neizlječivom bolesti karcinoma dojke.
„Kada čovjek piše, sabere misli, sažme osjećaje, i ovisno o danu kakav je bio, verbaliziranjem, učini ga puno prihvatljivijim, lakše se nosi s tim, raste i preživljava”, kaže umirovljena pedagoginja.
Nastale u razdoblju od 30. svibnja 2015. do 25. svibnja 2022., uz kolovoški dodatak Dok čekam, piše u pogovoru prijateljica i književnica Julijana Matanović, priče počinju rečenicom „Danas sam letjela”, završavaju imperativom „Ne odustaj!”, slika su međuvremena u kojem se odvija život.
S Mirjanom smo tako panoramski letjeli nad Vinkovcima, ušli u bolničku sobu broj 5, putovali vlakom osjećajući Jurajevu iskrenost u želji za povratkom iz Irske u Slavoniju kako bi, između ostalog, baki ozdravila duša, maštali moru, kupovali unikatni nakit, upoznali liječnika, onkologa, čarobnjaka Ilijana Tomaša, ispraćali i dočekivali, manje plakali, više se osnaživali i istovremeno divili vještini pretakanja ogoljenih emocija u suptilne riječi koje šarmiraju lakoćom domaćinske jednostavnosti od šlafroka, hoklice do frtalja.
Ono što nismo nikada, sažalijevali, jer Mirjanina borba i životnost umjesto patetike i podilaženja bira nepatvorenu, rijetko ljudsku iskrenost bez tabua s kojom se lako poistovjećujemo.
„Nije čest slučaj da se do te mjere ljudi razotkriju kao što se meni spontano dogodilo u pričama, ali baš tu autentičnost čitateljstvo je prepoznalo”, reći će o svojim Pričama od porculana koje prožima krhkost života satkanog od ljepote rijetkosti poput najfinijeg porculana uz podsjetnik kako je dovoljan trenutak da se sve saspe u krhotine bez mogućnosti krpanja.
„Sve ove godine balans su između čvrstine, ljepote, snage i one tanke granice krhkosti”, progovara iskustvo autorice koja će sebe nazvati, možda suludim, ali nepopravljivim optimistom, ne libeći se naglasiti kako je uz podršku bližnjih, jako važno jednako snažiti sam sebe.
„Kada uđeš u vodu, ne gledaj koje je boje, nego plivaj. Velika istina krije se iza ove rečenice mudrih, jer katkad je mutna i zapjenjena, katkada mirna i gostoljubiva”, podsjeća samoiscjeljujuće baš kakvima je njene priče ocijenila prijateljica Lucija Puljak.
Slijedi zagrebačka promocija u Novinarskom domu nakon koje su, u suradnji s Gradskom knjižnicom, na redu voljeni Vinkovci i vjerojatno, posluže li vremenske prilike, prostor Meraje za koji je Mirjana emotivno vezana kroz fotografiju baš kao i za crveni ruž i lak za nokte, njen zaštitni znak, složit će se svi koji ju poznaju.
“Bez obzira jesam li prethodno povratila nakon kemoterapije ili vani padaju sjekire, neću izaći na ulicu bez crvenog ruža vedrine”, tako ga naziva naša sugrađanka koja i dalje, između kemoterapija od srijede do srijede, ne odustaje od svojih želja.
Prva i najveća je doživjeti unukinu diplomu u siječnju 2023., a druga također intimnog karaktera, fotoaparat Leica, teško dostižan za jednu umirovljenicu, a tako izazovan pasioniranoj ljubiteljici fotografije o čijoj ljepoti trenutka svjedočimo na stranicama ove knjige.
„Bolest me dodatno naučila da vrijedi uložiti u osobni razvoj”, zaključuje ova vrsna kuharica u čijoj se kuhinji trenutno „kuha” još nešto novo, zaljubljenica u fotografiju, more, Igorov modni dizajn, a prije svega, prijateljica, majka i baka koja parafrazirajući Kučerinu Vinkovci su moje Sunce, korice posvećuje svojim trima suncima – Maši, Ani i Lei.
